Treći put… Treća sreća… Biće sve kako treba. Hvatam sebe kako ovo ponavljam kao svojevrsnu mantru.
Komisija pa laparoskopija, mogu ja sve to razmišljam u sebi, dok osećam kako me suprug pažljivo posmatra i čita moje misli koje mi se, kao leteći redovi iz pisaće mašine kakvog nadahnutog pisca, pojavljuju na čelu. I on, kao vetar u leđa, neizmerna podrška, moj oslonac i moje sve na svetu, umirujuće obuzdava sve te mahnite misli i kaže: Biće luče, želimo i verujemo. Mora da bude.
Dolazim kod doktorke, uvek joj se obradujem, kao i njenoj sestri: Majče menjamo strategiju, ovog puta idemo sa dužim protokolom. Slušam je i bespogovorno joj verujem sve što kaže. Stekla je moje poverenje u ovom mukotrpnom procesu. Ne postavljam joj puno pitanja, stroga je, samo slušam i radim sve što je do mene, uveravam samu sebe da ćemo stići do cilja. A, tako je prokleto teško verovati ponekad! Ta razmena tužnih sudbina u hodniku klinike, strah i razočarenja na licima svih tih ljudi mi se svaki put uklešu u sećanje. I dok na putu do kuće govorim sebi da ih ne slušam, da ne mogu opet sebi priuštiti još jednu uplakanu noć, setim se žene koja je, čuvši plač bebe iz susednog dvorišta, rekla da je to možda znak. Svi u dvorištu klinike smo zaćutali i, pomaljajući svako svoju iz ponora nade, klimnuli glavom.
Prozivaju me. Tako su organizovani i usaglašeni. Rade sa onom lakoćom koraka koja se stiče samo i jedino kroz ogromno iskustvo. Ulazim, doktorka radi ultrazvuk, čitam joj na licu da je zadovoljna i ja osećam kao da mogu opet da nastavim da dišem.

I dalje nastavljamo, bockanje svakog dana, vađenje krvi, ultrazvuk… Pa sve u krug. Primećujem da reagujem na hormone, drugačija sam nekako, ali ne odustajem. Prvih sedam dana ne prepoznajem samu sebe. Kao po nekom obrascu, prvo me sve me boli, počinjem da osećam napetost, primim injekciju, ulazim u auto i plačem…
Peče me i boli, zašto mi je tako nisko dala injekciju… Ah, i ja sve vidim. Bolje je nekada ne primećivati toliko, ali mi kao medicinskoj sestri to izgleda profesionalna deformacija. Proći će, govorim sebi. Biće mi bolje. Svaki dan nižem drugu haljinu u ormar, lakše mi je, potrudim se da budem lepa, nekako je sve lepše kada smo zadovoljne. Upoznajem divne sestre, viđam ih dva puta dnevno pa se prosto i srodih sa njima. Njihov osmeh pri svakom dolasku mi čini ceo proces lakšim.
Dolazim na terapiju i bivam dočekana uz tako tople reči: Majči, jel može jedan hug? Svesrdno prihvatam zagrljaje na svim jezicima sveta, dokle god dolaze od tako divnih ljudi poput tih sestara i doktorke. U meni nešto zaigra, ali samu sebe čuvam od razočarenja. Prolaze dani, aspiracija… A sestra, koja me onako iskreno zagli neki dan, kaže mom suprugu da me čuva, da sam posebna. On odgovara: Znam ja to. Luče, svi te vole. A, kako i ne bi. Hrabri me i govori da će sve biti dobro.
U sali sve besprekorno, anestetičarke sa šarenim kapicama, tako fine i lepe, jedna me prepoznaje. Vidim svoju doktorku u sali, ne bojim se, sa njom sam uvek sigurna. Budim se iz anestezije, javljam mojima da ne brinu. Razmišljam o suprugu, znam koliko brine, samo da me čuje. Vidim lakše mu je nakon poziva. Bože koliko tog čoveka volim…
Čekamo doktorku, nas par u sobi. Ona ulazi, šali se sa nama… A onda ozbiljno saopštava koliko ko ima jajnih ćelija: Majo, imamo jednu jajnu ćeliju. Bože, pa zar samo jedna, pa očekivala sam da će ih biti barem nekoliko… Sada već klonem popodne kod kuće… Suprug mi kaže da imamo jednu ali vrednu, da nam je samo toliko i potrebno, da mu verujem na reč da će sve biti kako treba. A, u mojoj glavi kreće da se roji strepnja do embriotransfera.

Zato, kad vidim lice moje doktorke, meni je sve lakše. To je moja Čarobnica, tako je od prvog dana zovem kada pričam najmilijima o njoj.
– Majče vidimo se kada uradite betu da vidimo šta smo uradile…
–Naravno doktorka.
Idu dani, pomešana osećanja, teram sebe da mislim pozitivno, ali ne previše pozitivno naravno. Dok balansiram na toj liniji, sve vreme verujem. Negde duboko u sebi imam veru da će sve biti kako treba. Ubeđujem se da ne smem mnogo da analiziram, da nije svaki osećaj, bol, napetost, euforija, signal na koji moram da odreagujem.
Dolazi konačno i to jutro, radimo betu. To je bio prvi put da sam sve uradila po p.s-u. Nisam podlegla svojoj nestrpljivosti kao i svaki put do tad, već sam čekala pravi datum za to. Jedino što je trebalo sačekati sad je bio poziv. Čitavu večnost kasnije, zvoni telefon i čujem glas doktorkine sestre… U tom momentu delovalo je da ćemo obe zaplakati od sreće, pa na kraju i jesmo. Ti ljudi se zaista srode sa nama, imam utisak da dišu sa nama i dele naše želje.
Zagrljaj koji sam dobila pri dolasku na kliniku nikada neću zaboraviti. Nekada sve reči na ovom svetu ne mogu biti glasnije od tišine jednog čvrstog zagrljaja. Uz magiju jedne Čarobnice i moju veru, uspeli smo. Znala sam i verovala da hoćemo.
Autorka: Maja Tadić