NAŠE VTO PRIČEODABRANI TEKSTOVIU FOKUSU INTERESOVANJA OD TRNJA PREKO SUROGATA – DO BEBE 30/11/2021 Petog jula 2019. godine, u 11 sati i 49 minuta pre podne (uz pomoć surogata) rođen je naš prelepi sin. Bio je to dug put i – kao većina stvari koje su vredne borbe – bio je težak. Jednom sam brojala koliko puta sam sebi dala injekciju veštačkih hormona – 700 puta. A to je bio najlakši deo. Injekcije ne mogu ni prići bolu i upornom razočaranju koje bi usledilo. Kad smo stigli do kraja, imali smo iza sebe 16 neuspešnih transfera vantelesne oplodnje, 4 neuspešna transfera intrauterine inseminacije, 7 aspiracija jajnih ćelija, 3 pobačaja i 2 međunarodna iskustva sa surogatom. Ali sada imamo svog divnog sina, tako da bih sve opet ponovo uradila. Moj suprug i ja smo se venčali 2011. godine i uvek smo želeli porodicu. Pošto smo tada bili u ranim tridesetim, naivno smo mislili da će to biti lako. Nakon godinu dana negativnih testova na trudnoću, znali smo da nešto nije u redu. I tako je počelo naše putovanje kroz neplodnost. Nakon neuspešnog lečenja klomidom i neuspešnih ciklusa inseminacije, počeli smo sa vantelesnom oplodnjom. „To je maraton, a ne sprint,” upozorila me je jedna prijateljica na početku. Kako je samo bila u pravu… Za mene, VTO je bila rolerkoster emocija. Nedeljama sam osećala očaj, ljutnju i krivicu. Zašto ja ne mogu da uradim tu jednu stvar koju bi trebalo da mogu sve žene? Onda bih nedeljama bila optimistična i puna adrenalina. Te suprotstavljene emocije koje su se smenjivale godinama, mentalno i fizički su me iscrpljivale. Bilo je teško znati kome se poveriti. Prvo smo rekli samo nekolicini bliskih prijatelja i porodici. Ali, bilo je teško sakriti nešto što nam je gutalo život. A onda mi je palo na pamet: Zašto bismo, za ime sveta, krili? Kada se neko od prijatelja razboli, često dele vesti o bolesti. Oslanjaju se na prijatelje i porodicu kako bi doblili ljubav i podršku. Svetska zdravstvena organizacija za neplodnost navodi da je „bolest reproduktivnog sistema koju definiše nemogućnost da se postigne klinička trudnoća nakon 12 ili više od 12 meseci redovnih nezaštićenih seksualnih odnosa.” Bolest! A ipak je krijemo? Kada su ljudi van kruga bliske porodice i prijatelja saznali, počeli su da se javljaju neosetljivi komentari. Ljudima je bilo ili neugodno ili su bili ravnodušni. Jednostavno nisu shvatali. Na neki pogrešan način, pokušavali su da pomognu. Ponekad bih im se suprotstavila iznošenjem medicinskih činjenica. Ponekad bih oćutala. Ako postoji jedna velika stvar zbog koje se kajem u celokupnoj našoj borbi, to su sve te situacije kada sam oćutala. Nakon nekoliko neuspešnih i otkazanih ciklusa vantelesne oplodnje, kao i stanja „trudnoća sa nepoznatom lokacijom”, problem je postao jasan. Kao što je rekao jedan specijalista, „Da bi biljka rasla, potrebno je zdravo i slojevima bogato zemljište”. Moj endometrijum je bio suviše tanak da bih zatrudnela ili iznela trudnoću. Promenili smo specijalistu, otišli stručnjaku za pitanja implantacije. Na prvom zakazanom pregledu, direktno nam je rekao tešku istinu: „Samo oko pet posto žena ima tako tanak endometrijum, a retko kada znamo razlog”. Zatim nam je rekao da je surogat naša najbolja šansa da uspemo. Nismo tada znali previše o surogatu, ali delovalo je jako teško. U sebi sam znala da nisam spremna da odustanem od sopstvene trudnoće. Prihvatajući našu odluku, doktor je predložio još nešto: postupak sa matičnim ćelijama (jednodnevna intervencija) kako bi se pojačao protok krvi i pospešio rast mog endometrijuma. To je donekle upalilo. Moj endometrijum se malo zadebljao i iako je bio i dalje ispod prosečnih mera, nastavili smo. Ja sam već telefonom primila ogromnu količinu loših vesti, tako da se muž javio na telefon tog puta. Dobila sam njegovu poruku kada sam bila na poslu. „Trudni smo!!! Zovi me čim vidiš ovu poruku!!!” Uzbuđenje je bilo ogromno. Naredna 24 časa smo slavili. Pričali smo o terminu za porođaj, bolnici u kojoj bih se porodila, i tako dalje. Ali, ushićenje je ubrzo smenila stalna anksioznost. Paralisao nas je strah od toga da će nešto poći naopako. Imali smo prvi ultrazvuk sa 7 i po nedelja. Nikada neću zaboraviti izraz lica medicinske sestre: bezizražajan, ni trunke emocije. Rekla nam je da su bebine mere previše male i da su joj otkucaji srca suviše spori. Na putu do kuće sam bila potpuno umrtvljena. Ne tužna, ne ljuta, jednostavno umrtvljena. Um mi se borio sa onim što se desilo, pokušavajući da shvati. Imali smo spontani pobačaj koji je prošao neprimećeno, zato nisam imala ni krvarenje ni grčeve. Kasnije te nedelje, usledio je drugi ultrazvuk. Tišina. Nije više bilo otkucaja srca. Sestra je rekla da možemo da pustimo da moje telo prirodno izbaci plod, što je moglo da se desi ubrzo ili da potraje nekoliko nedelja, ili da idem na kiretažu. Izabrali smo kiretažu. Ubrzo nakon pobačaja, zvao je doktor da javi rezultate biopsije. Bio mi je vraćen embrion koji je prošao pregenetski skrining (PGS) tako da nismo bili iznenađeni kada je rekao da je beba (devojčica) bila genetski normalna i savršena. Ipak, ja sam bila problem. Ali to je trenutak u kom sam u to postala sigurna. Nisu embrioni bili problem, nego nosilac. Ja. Probali smo sa VTO još jedan poslednji put. Još jedan neuspeli ciklus. Odlučili smo da damo šansu surogatu. Otpočeli smo surogat program sa požrtvovanom ženom koja je jednostavno želela da nam pomogne. Ono što se zatim dogodilo i dalje me progoni. Stigli smo na kliniku na kojoj nas je surogat majka već čekala. Pošto je zbog transfera imala do pola punu bešiku, molila se da nas prozovu sledeće. Kao da je čula njene uzvike iz kupatila, sestra se kao čudom pojavila i pitala supruga i mene da odemo i upoznamo se sa svojim doktorom. On je ušao u svoju ordinaciju, polako seo za sto i rekao nam ozbiljnog izraza lica da je posuda sa embrionima koju smo transportovali prazna. Ta jedna reč je vrišteći odzvanjala u mojoj glavi: PRAZNA! Srce mi je lupalo kao ludo i bila sam skoro bez daha dok sam ga ponovo i ponovo pitala jedna te ista pitanja: „Kako to mislite prazna? Koga da pozovemo?” Sećam se sažaljenja u njegovim očima, tuge u njegovom glasu. Ne, nismo nikoga mogli pozvati. Nije bilo nikoga koga bismo mogli pozvati. Otvorili su posudu kako bi počeli proces odmrzavanja i otkrili da unutra jednostavno nema embriona. Embriona nije bilo. A nestala je i svaka šansa da dobijemo bebu. Tokom celokupne borbe protiv neplodnosti, ovo je nesumnjivo bio trenutak kada sam najdublje potonula. Kod neočekivanih stvari ima uvek nešto što je nemoguće razumeti. Transport embriona je standardna praksa, tako da je to što se nama desilo ekstremno retko. Naši advokati i klinike za lečenje neplodnosti nikada nisu čuli da se ovo ikada ranije dogodilo. Zatim smo se suočili sa ključnim izborom: nastaviti ili stati. Odlučili smo da nastavimo. Gurali smo dalje sa tri surogat transfera. Sva tri neuspešna. Teška srca, znali smo da je vreme da nastavimo dalje. Sa ožiljcima iskustva iz ove, otišli smo u drugu zemlju, što nam je bio poslednji podvig. Momentalno smo se emocionalno povezali preko Skajpa sa našom prelepom surogat majkom i njenim suprugom. Uvek ću osećati strahopoštovanje prema tome kako neko može da bude surogat majka. Kako neko ko vas čak i ne poznaje, čuje vašu priču i oseti da mora da vam pomogne. Kako imaju volje da prođu kroz VTO, trudnoću i potom porođaj kako bi pomogli da dobijete najveći dar koji postoji na ovom svetu – dete. Naš prvi transfer, nažalost, nije uspeo. Ali je naš novi lekar stekao neke dobre uvide i drugi transfer je uspeo. Bili smo u ekstazi. Sa uzbuđenjem od iščekivanja, čuli smo otkucaje srca na ultrazvuku u osmoj nedelji i svi smo osetili mir. Naredne dve nedelje lebdeli smo na oblaku sreće. Dvoje najiskrenijih i najpristojnijih ljudi koje možete sresti pozvali su nas tokom Skajp poziva jedne noći da dođemo u njihov dom na rođenje bebe. Bili smo dirnuti njihovom velikodušnošću i nismo mogli zamisliti bolji smeštaj. Ultrazvuk u 10. nedelji bio је u 3 ujutru po našem vremenu. Pošto je sve bilo u redu i njene vrednosti hormona visoke, odlučili smo da ne pratimo pregled preko Skajpa. Razmenićemo snimak pregleda kada se probudimo. Ustala sam u 6 ujutru i pogledala telefon. Nije bilo poruka. Sa loptom bolne anksioznosti u stomaku, pogledala sam suprugov telefon. Na ekranu je bila poruka: „Tako mi je žao, izgubili smo bebu…”. Ultrazvuk u 10. nedelji pokazao je da je beba već preminula. Bili smo u šoku. To je bilo potresno za sve nas. Kasnije nam je ginekolog rekao da je naša surogat majka bila jedina osoba koju je ikad video da toliko plače dok opšta anestezija počinje da deluje. Čvrsto ju je držao za ruku na početku kiretaže i sve do sekunde pre nego što će zaspati, ona je jecala. U ovom trenutku sam pomislila da mi nikad nećemo imati dete. Želela sam da vrištim i plačem i da više završim sa svim tim. Sa svakim neuspehom, imala sam vere. Bila sam rešena da se borim. Ali, ovog puta, borbenosti je nestalo. Bila sam poražena. Borila sam se da prevaziđem činjenicu da smo opet ovde, na nuli. Ali, imali smo još nekoliko dobrih embriona i ova divna žena je htela da opet proba. Bila je rešena da nam uspe. Takođe sam znala da i moj suprug želi još jedan, poslednji pokušaj. Ponavljao je sve što nam je lekar rekao o razlozima pobačaja – vrlo je retko i veoma malo verovatno da se desi opet. Ubedio me je da pokušamo još jedan put. Devet meseci kasnije, rođen je naš prelepi sin. Prvih šest meseci njegovog života nije prošao dan da nisam plakala svako jutro kad bih ga uzimala iz kolevke. Bila sam preplavljena emocijama i suze bi uvek potekle. Siroto dete, verovatno nije znao šta da misli dok sam ga hranila svojim slanim suzama. Ali nisam mogla da verujem da je zaista ovde. Da je naš. Da smo konačno blagosloveni detetom. Našim sopstvenim malim čudom. Neplodnost može biti brutalna, surova i često puna samoće. Često je pogrešno razumeju. Ali, svi vi koji se borite sa njom, niste sami. Znam da sam se ja osećala tako. Ali, ima nas mnogo. Nađite te ljude. Razgovarajte sa njima. Oslonite se na njih. Okružite se ljubavlju i podrškom. Nemojte patiti u tišini. Završiću citatom: „Držite se, pođite svakim putem, probajte sve, jer ćete stići na cilj. Na kraju ćete imati porodicu a ona je tako vredna svega toga. Porodica je najvrednija.” Ukoliko imate bilo koje pitanje možete kontaktirati Centar za vantelesnu oplodnju na 0800 333 030 ili direktno Udruženje Šansa za roditeljstvo na 061 624 5224 Izvor: www.ivfbabble.com OD TRNJA PREKO SUROGATA – DO BEBE was last modified: December 1st, 2021 by Marijana Arizanović 0 komentara 5 Facebook Twitter Google + Pinterest Marijana Arizanović MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BESPLATNA RADIONICA SA KONSULTACIJAMA – ŠTA RADITI... RADIONICA – ŠTA RADITI NAKON NEUSPELIH TRANSFERA? LOKALNE SAMOUPRAVE – FINANSIRANJE VTO – 2024 ŠTA VAS OČEKUJE NAKON EMBRIOTRANSFERA NAŠE PALČICE KAKO POVEĆATI FAMOZNI AMH – STUDIJA DA LI ĆE ME VTO BOLETI? ŠTITNA ŽLEZDA, HORMONI ŠTITNE ŽLEZDE I NJIHOV... DRUŽENJE U ŠANSI – USVAJANJE OPCIJA ZA NAPREDNO TESTIRANJE KVALITETA SPERME ULTRAZVUK UBRZAVA SPERMATOZOIDE PROLEĆNO DRUŽENJE U ŠANSI POSAO I VANTELESNA OPLODNJA SIGURNOST I POVERENJE – KLJUČ USPEHA BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU