Da nas život navede na pravi put dovodeći nas u određene situacije – susrete sa ljudima (i rastanke od njih) koji su bili tu baš u ono vreme i na onom mestu na kom je nama odgovaralo da budu – uverila sam se već nekoliko puta do sada, iako mi se nije tako činilo u trenucima kada se to događalo.
Sredinom septembra 2013. godine uputila sam se u manastir Ostrog, tražeći utehu i snagu u molitvi zbog završetka svoje 11 godina duge veze. Molila sam se Svetom Vasiliju da mi podari porodicu, muža i decu, sa kojima ću opet doći pod Ostrog. Puna nekog lepog mira u srcu, ispunjena verom, nadom i milošću posle molitve na tom svetom mestu, vratila sam se kući.
Nekoliko dana nakon povratka sa putovanja sestra od tetke mi predlaže da se upoznam sa jednim momkom, što ja na „prvu loptu” odbijam. Živim i radim u Novom Sadu, a on je u Hrvatskoj i, samim tim, smatram da nema svrhe da se upoznajemo. Nakon nekog vremena sestra opet dolazi do mene sa istom pričom, hvali ga, nabraja mi po čemu smo sve slični i izgovara kako se, eto, i on nedavno vratio sa Ostroga. Shvatila sam kao neki znak to što mi je rekla i pristala sam da ga upoznam.
Tri meseca nakon upoznavanja nas dvoje smo zakazali svadbu i ove godine smo proslavili devetu godišnjicu braka. Prvom prilikom smo otišli pod Ostrog, noseći naše sveće sa venčanja, uz molitvu za proširenje porodice. Naši bližnji su bili poprilično sumnjičavi zbog naše brze odluke, ali mi smo jednostavno znali da smo na pravom putu. Isto tako smo se brzo odlučili da krenemo sa prvim analizama i pretragama, pošto posle nekoliko meseci braka nije dolazilo do trudnoće. O načinima na koje se možemo ostvariti kao roditelji pričali smo već na samom početku veze, gde smo se oboje složili da je i usvajanje jedna od opcija.

Zbog mojih rezultata odmah smo upućeni na vantelesnu oplodnju i već nakon prvog neuspeha i operacije, gde su mi uklonjena oba jajovoda, shvatamo da je pred nama dug i težak put. Ređali su se neuspeli postupci, jedan za drugim. Menjali smo klinike, terapiju, svaki put dodavali nove suplemente, odlazili na molitve u manastire, postili… Ali, tek kada sam odlučila da promenim sebe i svoje razmišljanje, došlo je do trudnoće, u četvrtom postupku. Taman kad sam čula toliko željene otkucaje srca, hitno sam upućena na laparoskopiju, pošto je bila u pitanju vanmaterična trudnoća. Posle toga i spoznaje da je dobro što se tako završilo, jer sam ostala živa, definitivno smo počeli da se raspitujemo o usvajanju.
Čitala sam šta god mi je došlo pod ruku u vezi sa usvajanjem i sam proces mi se činio toliko dug i komplikovan, zbog dosta šturih informacija. Jednostavno sam se bojala sve te administracije koju treba proći. Upoznala sam i jednu ženu koja je sa mužem već sve to prošla. Kada mi je rekla koliko čekaju, činilo mi se da tu prolaze godine dok se nešto ne dogodi, što mi je, naspram nekoliko meseci pripreme i samog postupka vantelesne, ličilo na večnost. Došao je i dan kada mi je ta žena javila da su uspeli i da su dobili dečaka. Poslala mi je sliku, koju sam odmah pokazala mužu i oboje smo se rasplakali. Pitali smo se, onako zagrljeni, gde se sad nalazi naše dete, šta radi, s kim je, kada će i da li će za nas doći taj trenutak da obaveštavamo prijatelje o lepim vestima, dok im šaljemo slike našeg deteta.
Koliko god se činilo teško, bolno i emotivno, nismo odustajali. Vodila nas je želja ka ostvarenju cilja – da jednog dana postanemo roditelji. U novembru 2020. godine otišli smo i na peti postupak vantelesne oplodnje, koji se završio pobačajem. Umesto da tugujem, odlučila sam, u dogovoru sa mužem, da ne želim više da čekam i tog decembra 2020. godine krenuli smo da pribavljamo jedan po jedan papir sa spiska za usvajanje, od ukupno 13 stavki. U martu 2021. predali smo dokumentaciju i već narednog meseca smo imali i prvi razgovor u Centru za socijalni rad.
S nestrpljenjem i onom pozitivnom tremom čekali smo naredni korak, koji je usledio u junu 2021. godine. Pozvali su nas na sastanak sa još tri para, gde smo čuli više informacija o daljoj proceduri. Najemotivniji trenutak je bio kada je došao par sa usvojenim detetom da nam ispriča svoje iskustvo i, pogađate već, to je bila baš ona žena koju sam upoznala. Koliko god nam se to tada činilo mogućim, gledajući njih, još uvek smo imali utisak da je to za nas daleko i nedostižno. Desetak dana nakon toga u kućnoj poseti su nam bili ljudi iz Centra za socijalni rad i onda je ostalo čekanje da nam jave da smo upisani u Registar usvojitelja, što se i dogodilo krajem jula 2021. godine.

Nakon tog upisa se čeka poziv sa informacijama o detetu. Dok smo čekali, odlučili smo se i na šesti postupak vantelesne, u decembru 2021. godine, koji nam, takođe, nije uspeo. Malo je reći da sam se osećala slomljeno i izgubljeno, uz pomisao da nikada neću postati mama, ali nadu i veru mi je tada vratio prvi poziv za devojčicu od tri godine. Posle obavljenog razgovora tražili su da im pošaljemo našu zajedničku sliku i esej u kom ćemo objasniti zašto baš mi treba da postanemo roditelji te devojčice. Pisali smo ga zajedno, uz suze i treperenje u stomaku, prepuni nade, topline i one ljubavi koja čeka da se pruži nekom malenom biću, koje postoji tamo negde i čeka da mu pronađu mamu i tatu. Čekali smo odluku i poziv iz Centra koji nas je, krajem januara 2022. godine, paralisao. Nisu nas izabrali… Nema tu nikakvog objašnjenja, samo vam kažu da se nisu odlučili za vas, požele više sreće drugi put i doviđenja.
Živeli smo naredne dane tupi i nemi od tuge i boli, uz onu najgoru pomisao da nam se želja nikad neće ostvariti i razmišljanje šta to ne valja kod nas. U trenucima očaja pitala sam muža može li zamisliti naš život bez dece, na šta mi je odgovorio da ćemo uvek imati jedno drugo, kao i decu naših sestara, a ja jednostavno nisam mogla prihvatiti činjenicu da nam je to dovoljno. Osećala sam pritajenu krivicu što je problem u meni i ljutnju što mi je uskraćeno ono najprirodnije ljudsko – da budem mama.
Drugi poziv, koji nam je vratio onaj osmeh što se otme u uglu usana (uz pomisao šta ako…), usledio je u aprilu prošle godine. Dečak od četiri i po godine, kome na razgovoru nismo saznali ni ime, niti videli sliku, kao što je to bio slučaj sa devojčicom… Dok smo čekali odluku, potajno smo maštali i nagađali kako izgleda i kako se zove. U tome su nam najviše pomogla deca naših sestara, navijajući da dobiju brata. A mi, svako malo načnemo temu, uz neopisivo uzbuđenje na pomisao da se može ostvariti, ali brzo stanemo sa pričom, uz onaj trzaj i hladan znoj koji prođe niz kičmu jer nas možda opet neće izabrati.
Samo je naša najuža porodica znala šta se događa, ali nismo im prenosili sve detalje, želeći da ih sačuvamo od ponovnog razočarenja. Koliko god podrške imali od njih, na kraju dana ostajemo nas dvoje sami sa našom željom i budimo se narednog dana sa istom strepnjom i čekanjem. Osećaj je kao da imate ranu koja nikad ne zarasta i uvek iznova boli i krvari.
На почетку целе приче о усвајању све нам је било чудно. Упознали смо нова осећања за која до тада нисмо знали, али смо се временом сродили са њима, јер то је наш пут. Замислите само разлику између тренутка када чекате први плач у породилишту или када вам кажу да је беба рођена и да сте постали родитељи, тетке, тетке, тетке, баке, деке и овог позива где неко одлучује и доноси суд о томе ко ће бити изабран.

U utorak, 10. maja 2022, javili su nam da su se odlučili za nas i da možemo doći da vidimo dečaka u četvrtak, 12. maja iste godine, kada pravoslavni vernici slave Svetog Vasilija Ostroškog. Tog trenutka bili smo nemi, ali ovoga puta od sreće. Naši pogledi kroz suze ćutanjem su rekli sve. Svaki trenutak do odlaska u hraniteljsku porodicu provodili smo razmišljajući o našem dečaku i kako će taj susret izgledati.
Kada smo ušli u dvorište i kada je on potrčao pred nas, osećaj je bio nestvaran i neopisiv. To još nije naše dete, a može da bude. Pola sata nakon tog prvog viđenja naš dečak mi je skočio u krilo i rekao da želi ići sa nama, da zauvek ostane kod nas. Bili smo tri puta u poseti, kako bi nas bolje upoznao. Vodili smo ga u šetnju, u zoološki vrt, na igralište, na sladoled. U tim momentima činilo mi se da je sve stalo samo za nas, postojali smo samo nas troje. Po povratku kući muž i ja smo prepričavali sve doživljeno i govorili jedno drugom kako se osećamo. Oboje smo imali neki čudan strah pomešan sa željom.
U petak, 20. maja, doveli smo ga kući i tada je počeo period adaptacije. Prvog dana smo se igrali, zajedno ručali, poljubili se za laku noć… Još uvek je sve delovalo kao da sanjamo, ali nas je već narednog jutra u stvarnost vratio plač i kukanje za hraniteljima i svim onim što mu je bilo poznato. Taj početak je bio naročito težak i za dete i za nas, ali vremenom, rađanjem ljubavi, sve dolazi u onaj slatki, zamišljani porodični sklad, koji smo tako dugo čekali. Polako smo ga upoznavali sa članovima porodice, koji su jedva čekali da ga vide. Pažljivo smo „dozirali” ljude koje upoznaje jer je sve to za njega bilo novo. Jedino mu je bilo poznato kako je to biti u starom gradu sa starom mamom i tatom, kako ih je zvao u početku, a kasnije samo imenom. Nije znao kako je to imati babu, dedu, sestre, braću, tetke, teče itd.
Period adaptacije može da traje od dva meseca do šest meseci i u tom periodu potencijalni usvojitelji mogu da se odluče da vrate dete. Ne mogu reći da nije bilo teških dana, ali samo je potrebno vreme da sve dođe na svoje mesto i jedino što je važno jeste da imate oslonac i podršku. U trenucima moje izgubljenosti i učenja da budem mama muž je bio tu za mene, kao i ja za njega u momentima njegove slabosti. Najveću podršku su mi pružile mame koje su usvojile decu. Te osećaje, strahove, stresove i čekanje na obostranu ljubav i poverenje može da razume samo onaj ko je to isto prošao i doživeo.
Dva meseca nakon boravka kod nas obavestili smo Centar da definitivno želimo da usvojimo dečaka, tako da je svečani čin usvajanja usledio 18. avgusta 2022. Radnici u Centru su bili oduševljeni njegovom promenom i našom bliskošću. Blistali smo toga dana od ponosa, sreće i radosti.
Kada sagledam pređeni put do roditeljstva, koji je za nas trajao skoro osam godina, pomislim možda je moglo i drugačije – da smo ovo ovako ili onako, da smo nešto ranije, nešto kasnije… Ali, najvažnije na ovom putovanju je ne odustati, koliko god se to činilo nemogućim. Dokle god vas vodi ta želja i ako je to smisao za vas, ostanite na putu, jer jednog dana ćete se probuditi i vaše dete će biti tu, u vašem životu. Mi se nadamo i čvrsto verujemo u to da će naš dečak dobiti brata ili sestru, a ko zna, možda i oboje.
Mama Bilja
Izvor: MAGAZIN ŠANSA ZA RODITELJSTVO 16