VTO priča je pristigla u okviru konkursa Nedelje (ne)plodnosti 2020
Autorka: Maja Bekić
Moje ime je Maja. U suština ime nikome nije bitno, pogotovo nama koji se borimo sa sterilitetom. Kako je teško to reći, kako je teško pomiriti se sa činjenicom da si bolestan. Da, to je bolest. Kad prihvatiš da ti je potrebna pomoć, već si na pola puta do uspjeha. Često govorim: ,,Glavu gore, najteže bitke život čuva za najsnažnije“, nepoznati autor.
Moja priča počinje 2008.godine, kad sam ga upoznala zavolila i rekla veliko DA, pred Bogom i ljudima. I kao što djeca maštaju o bajkama, posle princa i princeze koji su živjeli sretno do kraja života – dobili su djecu, punu kuću djece. Godine prolaze, ali dječiji plač se ne čuje. Ja sam problem, osjećala sam to. Imala sam veliku podršku, da, i bez obzira šta dalje u životu bude, imamo jedno drugo.
I počinje borba duga 11 godina, koja na neki način još uvjek traje, ali imamo naše pile.
Pročitajte u stvari…
Počinje period života kada nisi ni svjestan da možeš i moraš podnijeti toliko boli, plača, razočaranja. Nalazi, velika hrpa papira, analize, testovi koja ti ništa ne govori. Krećemo sa nizom operacija, krećemo sa inseminacijom, krećemo…a ne znam ni gdje ni kako, samo znamo zašto, jer cilj imamo! Godine su prošle, mi na početku. Odlazimo odavde. Tražimo pomoć ljudi koji su, možda, stručniji, i nakon 3 VTO postupka – ništa. Opet velika tuga i praznina u grudima. Samo nas dvoje, a godine prolaze. Sad kad se sjetim, uh…! Ne ponovila se nikom ta tuga, rijeka suza, negativna beta, minus kao kuća.
Godine prolaze, a ja starija, čovjek se počinje plašiti samoće. Da li ćemo sami ostariti? Toliko ljubavi i pažnje imamo da ponudimo. Toliko priča za laku noć da ispričamo, ali ta soba je prazna. Do kada, kako?
Odluka je doneta. Ne želim tako i nastavljamo borbu. Ponovo krećemo u bitku. Odstranjivanje jajovoda i zamislite – plus. Srce kuca, niko nije sretniji od nas. Nažalost, sreća je kratko trajala.
Imam nadu, ja to mogu na ovaj ili onaj način. Ali sam umorna, iscpljena finansijski i emotivno. Ubijena injekcijama. Sedmi VTO postupak, i opet plus, ali se ne radujem. Preovladava strah. I bila sam u pravu, opet ništa.
Dokle Bože? Dokle? Zašto mi? Zašto?
Još jedna bitka izgubljena. 11 godina, sedam vantjelesnih oplodnji, 3 operacije, ali ovaj rat je moj. Ako ne može na ovaj, može na onaj način.
Vođena strahom od samoće, da godine odlaze – predajemo Zahtjev za posvojenje. Zašto da ne? Možda je to moja bitka, možda sam se sve ove godine borila na pogrešnoj zemlji, sa pogrešnom vojskom, možda ovaj rat dobijemo? I dobili smo!
Nakon godinu dana čekanja i hiljadu poslatih zahtjeva u razne gradove, države, stigao je pozitivan odgovor. Mali Hercegovac star 2,5. godine je došao u naš dom. Čuo se dječiji plač, soba je bila puna, srca su bila ispunjena. Dobili smo rat! Naša porodica je dobila novog člana. Mali dječiji koraci i smjeh učinili su da zaboravimo sve godine agonije, tuge, stimulacije, plača.
Pokušali smo sve, trudili se zajedno, Jednostavno, ovo je bila naša sudbina, ali i njegova.
Nekada stvari nisu onakve kakve očekujete, ali Sunce zasija, mora. Nema predaje, ne želim i neću. Uskoro ćemo pokušati ponovo, zašto da ne? Opet idemo u bitku, gdje gubimo, gdje dobijamo. Idemo u nove pobjede na ovaj ili onaj način.
