Mnogo je vremena prošlo od trenutka kada sam otkrila da imam problem sa sterilitetom do onog trenutka kada sam postala majka i ukrstila prvi pogled sa mojom ćerkom. Kada se sve sabere prošlo je oko 6000 dana. Nekada sam ih strpljivo, nekad sa manje nerava i energije brojala.
Naravno, nisam imala pojma kada će taj trenutak doći i kako će sve izgledati – sve to vreme dok smo čekali, trudili se, odustajali, pa ponovo pokretali, ponovo odustajali, pa ustajali, padali i sve iznova u milion krugova. Ali došao je! Naš trenutak je konačno došao!
Momenat kada sam prvi put videla moju bebu je bio toliko jedinstven i veliki da sam tad pomislila kako je neverovatno da sam toliko dana i godina provela bez nje i da nisam bila svesna svoje praznine, a naročito da je moja tuga i nesreća što nemam dece u stvari sve vreme bila srazmerna tom trenutku. Koliko sam tugovala i patila za roditeljstvom – toliko je sada ta sreća bila velika i nemerljiva, džinovska, i zapravo potvrdila da je svaka borba za roditeljstvo opravdana iako nismo svesni za šta se tačno borimo. Instikt nas vodi.
Majčinski instikt je toliko izražen kod mnogih žena, pa i kod mene, da me nije napuštao ni u trenucima kada su mi sve lađe potonule, kada su mi sve šanse izgledale nedostižno i kada se činilo da moj put nema cilj i da sam bliže porazu nego pobedi. Ipak, mnogo toga drugog me je napuštalo – napuštale su me mlade godine, često nisam imala vedra i radosna jutra ni prijatne večeri zbog stalnog prisustva tuge. Mnogi moji prijatelji i članovi porodice su se okrenuli svojim porodicama i deci, kao i prijateljima sa decom. Ne krivim ih, to je sasvim normalno. Ja sam ostala zarobljena negde u sredini, između želja i mogućnosti, nadajući se da će i moj trenutak doći, da neću zauvek biti nesnađena i neuklopiva. Moja nevolja je mene obeležila – ja umem da kažem i oštetila, da sve shvatam i prihvatam i nema toga što ne mogu da razumem. Čovek očvrsne u borbi za bebu. Podnese i više nego što ume i može. Instinkt mu ne dozvoljava da klone.

Jednostavno, nosiš svoj krsti i stopiš se sa njim, naučiš da je normalno da se u životu ne dobija sve po kratkom postupku i da za neke lepe stvari mora da se bije bitka. Tražiš saveznike, a saveznici su oni koji koji se bore za iste ciljeve. Samo ti ljudi te razumeju i prihvataju svu tvoju tugu i instiktivno je ublažavaju, jer njihov pogled i reči razumevanja učine mnogo više nego sav trud nekoga ko ima želju da pomogne, a nije upoznao osećaje koje žive u tebi.
Dakle, pogled na moju mirišljavu bebu je bio neopisiv. I sada je, iako ima skoro 5 godina. Definitivno je majčinstvo nešto što je mene zaokružilo – i fizički 🙂 i psihički. Sada vidim da nema granice ni u borbama, ni u naporima, ni u trpljenju, a ni u ljubavi – jer svakog dana shvatam da je volim više nego juče i da sve manje mogu bez nje. Tačnije, bez svih mogu ali bez nje ne mogu!
Zaista, sada razumem taj natprirodno jak instikt koji me je vodio ka njoj, ka ispunujenju sna, a dugo sam verovala da samo hoću da budem kao svi drugi – da se uklopim u šablon porodice, da samo zbog toga idem ka tome da budem majka. Nisam ni razumela šta je to što donosi roditeljstvo, nisam ni sanjala da majka može toliko da voli dete jer se čitav moj napor slio u informisanje – lečenje, nalaze, postupke, intervencije… Nisam ni stigla da razmišljam o tome šta je zapravo materinstvo. Mada, priznajem da sam se i plašila o tome da mislim iz straha da do toga možda nikad i neće doći.
Sad razumem – razumem sve majke, a naročito razumem i podržavam sve žene koje će to biti i koje vode svoje bitke da osete taj najlepši osećaj na svetu. Poznat mi je njihov put i sve ono što se često krije iza nameštenog osmeha. Razumem, ja sam bila tu – ali vi niste ovde gde sam sada. Verujte mi, vredno je svake sekunde vremena i svakog atoma snage! I čekam vas, da mi javite da smo tu, na istoj strani!
Autorka: Dragana Krstić