Jednom sam već ranije ozbiljno razmišljala o usvajanju, kada nismo imali našu ćerku. Išli smo i na razgovor u Centar za socijalni rad, razmišljali o prikupljanju dokumentacije, ali odluka zaista nije bila zrela i nismo nastavili tu proceduru…
Posvetili smo se lečenju steriliteta i iz trećeg pokušaja vantelesne oplodnje dobili devojčicu Mariju. Marija je rasla, a sa njom i želja da proširimo porodicu, pa smo se vratili razmišljanju o usvajanju deteta. Jednostavno, ta ideja je ostajala u nama i pored rađanja deteta i svega lepog što beba donosi. Čini mi se da je naša davna želja samo sazrevala i nadograđivala se, pa je sada došla i na red za realizaciju.
Tokom 2022. godine smo moj suprug Aleksandar i ja intenzivno razgovarali o tome da bismo mogli da nastavimo sa naporima da konačno donesemo odluku o usvajanju. Razmišljali smo dosta dugo, a sve u želji da budemo sigurni u odluku i da budemo nepokolebljivi kada rešimo da se uputimo ka toj proceduri. Proširenje porodice još jednim detetom, konkretno još jednom devojčicom, bila je tema koja je postala sve češći predmet našeg razgovora i razvijali smo planove i ideje kako će sve izgledati i kada ćemo sve to zaokružiti i ostvariti.
Konačno smo u oktobru mesecu prošle godine napravili spisak dokumenata i iskrena da budem, skupili smo ih za bukvalno 3 radna dana. Otišli smo na lekarske i psihijatrijske preglede, to je bilo zaista gotovo u jednom danu. Nakon toga smo u jednom danu posetili nadležne sudske ustanove i preuzeli uverenja da nismo potpuno ili delimično lišeni roditeljskog prava i uverenja da se protiv nas ne vodi istraga. Ovu dokumentaciju bilo je potrebno da oboje pripremimo i izgleda da smo imali sreće jer nam je izdata u istom danu 🙂

U narednom danu usledila je priprema fotokopija ličnih karata, preuzimanje potvrda o zaposlenju i primanjima na našim poslovima nakon čega smo se prepustili pisanju Zahteva za usvojenje, koji je jako važan dokument. Taj papir zapravo temeljno predstavlja nas, buduće usvojitelje i opisuje neke naše osnovne karakteristike, dovoljne da se oceni da li možemo da postanemo roditelji deteta koje tamo negde čeka baš nas. Kao što mi, sa nadom i nestrpljenjem, čekamo našu drugu devojčicu.
Zahtevu smo se posvetili temeljno. Najpre smo napisali osnovne kontakt podatke, a nakon toga jedan duži deo o samoj želji da usvojimo dete. Objasnili smo da želimo da imamo dvoje dece i da je usvajanje još jedna kruna našeg zajedničkog života i braka. Prema deci bez roditeljskog staranja imamo posebne emocije, s obzirom da je Aleksandar proveo 7 godina detinjstva u Domu za nezbrinutu decu i od malena ga ta tema posebno zanima i emotivno dodiruje. Sve te ogoljene i iskrene emocije pokušali smo da (bez suza) spakujemo na jedan papir u nadi da će nam baš one pomoći da ponovo postanemo roditelji.
Zahtev je dobio formu i emociju koja je stala na 3 papira u elektronskom dokumentu. Jednostavno, sa manje materijala je sve to nemoguće opisati. U jednom delu Zahteva smo objasnili i gde i sa kim živimo, ko sve čini našu porodicu i na koji način funkcionišemo. Ukratko smo opisali naš život od detinjstva do sada, objasnili neke detalje vezane za primarnu porodicu, roditelje, braću, sestre…

To su bila tri administrativna dana i nije nam bilo problematično da prikupimo dokumentaciju, jer nam je ipak odluka da usvojimo dete bila važna i svakako nam je oduzela mnogo više vremena, nego priprema same papirologije za koju mnogi brinu da je preopširna. Nekako, svi uvek imamo barijere i strahove kada je birokratija u pitanju, pogotovo kada je o usvajanju reč. Zato smo i želeli da podelimo svoje iskustvo i olakšamo nečiju, već dovoljno tešku odluku.
Potpisan zahtev u dva primerka sa ostalom dokumentacijom sam svečano poređala u fasciklu i odnela narednog dana u Centar za socijalni rad na opštini Palilula u Beogradu, jer na toj opštini živimo. Sećam se da je taj događaj bio toliko veliki i svečan za nas, da sam proslavila i sa saradnicama u kancelariji. Predali smo papire za usvajanje!!! Tako velika odluka! Za korak smo bliže našoj devojčici.
Nakon toga smo mogli samo da čekamo prvi poziv, a čekali smo ga dva puna meseca jer je stigla Nova godina i Božić, kao i ostali praznici kada je bilo dosta neradnih dana. Negde sredinom januara smo dobili poziv, odnosno Aleksandar je dobio telefonski poziv, u kom su nas obavestili da će uskoro uslediti poziv da dođemo u Centar za socijalni rad na prvi razgovor i tom prilikom je najavljeno da bi obuka mogla da počne u mesecu februaru u susednoj opštini Zvezdara.
Osetili smo se kao da smo za korak bliži… Da ćemo dobiti još jednu ćerku, a Marija sestru kojoj se već toliko raduje. Iako ima četiri godine, potrudili smo se da joj objasnimo situaciju u kojoj će se naći i dovoljno približimo činjenicu da će uskoro (nadamo se) u naš dom stići još jedna devojčica. Njeno uzbuđenje je toliko da već pakuje igračkice koje će joj pokloniti i planira kojih će se sve igara igrati. Presrećna je što će, kao i njeni rođaci ili drugari iz vrtića, konačno imati sestru.
Zajedno sa Marijom, i mi ostali u porodici, kao i u familiji i među bliskim prijateljima, ostajemo da čekamo našu devojčicu 🙂
Nastaviće se…
Danas je 20. januar 2023. godine.
Autorka: Dragana Krstić