MAMA, JA TE MNOGO VOLIM
Nekada pomislim koliko je neobično što jedna tako kratka reč može da zauzme toliko prostora u nečijem životu. Samo četiri slova – mama. Za mene je majčinstvo godinama bilo jedna velika, gotovo nedostižna želja. Za nekoga sasvim obična reč, izgovorena stotinu puta dnevno, često u žurbi, usput, bez mnogo razmišljanja. A meni je godinama bila nešto gotovo nedostižno. Nešto što sam izgovarala u sebi, zamišljajući kako će jednom zvučati kada bude upućena baš meni.
Majčinstvo koje sam godinama čekala
Mnogo godina sam živela sa tom neobičnom prazninom. Nisam čekala samo dete, čekala sam i jedan deo sebe koji nikako nije uspevao da se ostvari. U međuvremenu sam živela, radila, smejala se, putovala, pravila planove, bila mnogo toga i mnogima mnogo značila. Ali nigde, baš nigde, nije pisalo mama. I koliko god sam pokušavala da život ne merim onim što mi nedostaje, ta jedna reč je uvek pronalazila način da me podseti koliko je želim.
A onda je došla Marija. I danas tu reč čujem toliko puta da ponekad, kao i svaka mama, kažem: „Marija, sačekaj samo minut!“ I baš u tim trenucima shvatim koliko je život čudesan. Nekada sam sanjala da me neko tako zove, a danas imam nekoga ko ne prestaje.
Moja ostvarena želja. Moje čudo koje danas sasvim običnim stvarima daje neverovatno značenje. Jer, kada se za nešto boriš toliko dugo, ništa što dođe posle toga ne može biti sasvim obično. Nekada sam zamišljala kako će izgledati moje majčinstvo, kakva ću biti mama i hoću li umeti da pružim sve ono što sam toliko dugo želela da dam. Danas znam da se odgovori na ta pitanja ne dobijaju unapred, već kroz svaki dan koji provedemo zajedno.
Pismo koje ću čuvati zauvek
Pre nekoliko dana Marija mi je napisala pismo. Svojim dečjim rukopisom, velikim slovima, ponegde nespretno, ali toliko iskreno da sam ga pročitala nekoliko puta. Napisala je da sam joj najlepša mama, da sam super mama, njena pčelica vrednica koja joj pomaže oko svega. A onda i ono najvažnije: „Mama, ja te mnogo volim.“
Gledala sam taj papir i razmišljala koliko zapravo stane u nekoliko dečjih rečenica. Koliko ljubavi, sigurnosti, pripadanja. Koliko svega onoga za čim sam godinama čeznula, a što danas živi u našem domu, u našim zagrljajima, razgovorima, malim svađama i velikim mirenjima.
Nije prvi put da od nekoga čujem kako bi voleo da ima baš takvu ćerku kakva je Marija. I svaki put kada mi to neko kaže, osetim onaj poseban, tihi ponos koji je teško objasniti. Jer ja znam koliko je ona posebna, koliko je nežnosti, dobrote, radoznalosti i ljubavi stalo u jedno malo biće. Ali lepo je kada to prepoznaju i drugi. Kada vide ono što ja gledam svakoga dana. I tada pomislim koliko sam zapravo srećna što je baš ona moja ćerka, a ja njena mama.
I shvatila sam da mi je majčinstvo donelo mnogo više od titule koju sam toliko želela. Dobila sam nekoga ko me poznaje bolje nego što sam mogla da zamislim.
Dobila sam nekoga ko me poznaje bolje nego što sam mogla da zamislim. Nekoga ko vidi kada sam umorna, ko zna kada sam zabrinuta, ko ume da me nasmeje i onda kada mi nije do smeha. Nekoga kome nisam savršena, ali sam njena. I kome je moja ljubav toliko prirodna da je ne dovodi u pitanje.
Naš odnos nije satkan samo od nežnosti. Ima tu i tvrdoglavosti, i rasprava, i dana kada se ne razumemo najbolje. Ali možda je baš u tome njegova najveća lepota. U činjenici da se volimo i kada nismo najbolje verzije sebe. Da smo jedna drugoj sigurno mesto, čak i kada se naljutimo.
Vantelesna oplodnja nam je omogućila da se sretnemo. Da se baš ona rodi, a ja konačno postanem mama. I nekako verujem da je sve što smo prošli pre njenog dolaska dodatno učvrstilo moju svest o tome koliko je dragoceno ono što danas imamo. Ne zato što je naša ljubav veća od neke druge, već zato što vrlo dobro znam kako izgleda život dok je još nemaš kome dati na taj način.
Kada svakodnevica postane najveća sreća
Danas, kada me Marija zagrli, ne razmišljam svakog trenutka o godinama čekanja. Živimo sasvim običan život, kakav sam nekada toliko želela. Spremamo se za školu, žurimo, zaboravljamo stvari, smejemo se, učimo, grlimo. I upravo je ta običnost najveća nagrada.
Majčinstvo me nije promenilo samo onog dana kada se Marija rodila. Menja me svakoga dana, kroz sve ono što zajedno živimo i učimo.
Titulu mame nisam dobila lako. Ali Marija je svakoga dana ispisuje iznova, svojim zagrljajima, poverenjem i ljubavlju. A ovim pismom, koje ću čuvati zauvek, dala mi je nešto što ne može da stane ni u jednu medicinsku dokumentaciju, nijedan rezultat i nijednu potvrdu. Potvrdila mi je da sam njena mama. Ne samo zato što sam je rodila, već zato što sam tu. Zato što se volimo, pripadamo jedna drugoj i zajedno rastemo.
I posle svega, od svih titula koje sam u životu mogla da poželim, ova koju je Marija svojim malim rukama napisala velikim slovima – MAMA – za mene će zauvek biti najvažnija.
Autorka: Dragana Krstić
Ako i vi imate svoju priču o putu do roditeljstva, želite da podelite iskustvo ili razgovarate sa ljudima koji razumeju kroz šta prolazite, pridružite se našoj Facebook grupi Šansa za roditeljstvo. Tu smo da jedni drugima budemo podrška.






