Kada se pre nekoliko decenija rodilo prvo dete iz epruvete, javnost je to smatrala medicinskim čudom. Danas je asistirana reprodukcija uobičajeni deo puta ka roditeljstvu. Kako su se IVF metode promenile poslednjih godina? Koje nove tehnologije pomažu u povećanju uspešnosti lečenja? I zašto je važno da žene na vreme saznaju više o svojoj plodnosti? Na ova pitanja odgovara vrhunski stručnjak za IVF iz Clayo Clinic-a, ginekolog Jan Šulc.
Doživeli ste razvoj asistirane reprodukcije od samih početaka. Koje su promene, po vašem mišljenju, bile najvažnije?
Sećam se asistirane reprodukcije u Češkoj još u vreme kada je bila veoma komplikovana i invazivna. Najveći preokret dogodio se uvođenjem ultrazvučne vaginalne sonde, koja je omogućila da aspiriranje jajnih ćelija postane jednostavan ambulantni postupak. To je bio veliki korak napred. Drugu revoluciju donela je metoda ICSI – ubrizgavanje spermatozoida u jajnu ćeliju, koja je otvorila put za trudnoću i kod muškaraca sa ozbiljnim poremećajima spermograma. Takođe je bilo značajno uvođenje brzog zamrzavanja embriona (vitrifikacije) i preimplantacionog genetskog testiranja.
Da li ovi napreci znače veću uspešnost lečenja?
Danas imamo bolje rezultate kod implantacije jednog embriona nego što smo imali sa implantacijom dva ili više embriona pre petnaest godina. Ovaj podatak najbolje ilustruje napredak asistirane reprodukcije.
Međutim, važno je kako merimo uspešnost. Centri obično navode samo broj pozitivnih testova na trudnoću u odnosu na jedan transfer (implantaciju) embriona, tzv. pregnancy rate. Za pacijentkinje je ipak važnije koliko dece se zaista rodi. Racionalnije je, stoga, pratiti kumulativnu uspešnost, tj. koliko žena zaista rodi dete nakon celokupnog procesa.
Koje metode vas na vašoj klinici najviše izdvajaju od drugih?
Na Clayo Clinici se ne držimo ustaljenih šema, što je veoma važno za napredak struke. Na primer, ne insistiramo na tome da embrion mora biti implantiran tek petog dana. Često obavljamo transfer embriona drugog, trećeg ili četvrtog dan, i to daje rezultate. Takođe, jedinstvena je naša metoda hibridnog PGT-A, koja omogućava izbor najboljeg embriona za transfer bez potrebe za invazivnim genetskim testiranjem. Još jedna zanimljiva metoda koju koristimo je ASET, odnosno asinhroni transfer embriona različite starosti, koji pomaže parovima sa ponovljenim neuspesima.
Ipak, dešavaju se situacije kada morate parovima reći da su njihove jajne ćelije ili spermatozoidi u veoma lošem stanju i da bi mogli da ostanu bez biološkog potomka. Kako se nosite sa takvim situacijama?
Kada muškarcu saopštavamo da mu spermogram nije dobar, moramo biti izuzetno pažljivi. Moja prijateljica psiholog kaže da je stres u takvoj situaciji uporediv sa saopštavanjem dijagnoze maligne bolesti. Važno je naglasiti da to nije nikakav izuzetak, da ima mnogo takvih slučajeva i da to može da se reši.
Kod žena starijih od 40 godina situacija je takođe vrlo delikatna. Naravno, uveravamo ih da ćemo učiniti sve da dobiju dete sa svojim jajnim ćelijama, ali nije ispravno obećati im da ćemo napraviti čudo. One moraju znati koja je verovatnoća da će imati dete od svojih jajnih ćelija u toj starosnoj dobi. Međutim, ne pritiskamo ih odmah na donaciju jajnih ćelija. Uvek pokušavamo da uradimo sve što je moguće, a ako to ne uspe, tražimo druga rešenja.
Da li postoji rešenje za ovu situaciju?
Definitivno. Razumem da se danas živi drugačije nego pre 20 godina. Mogućnosti za putovanja i izgradnju karijere su mnogo veće. Sve je malo pomereno. Međutim, važno je informisati mlade ljude da ne precenjuju svoje reproduktivne sposobnosti i mogućnosti asistirane reprodukcije. Ako žena želi decu, trebalo bi da to počne razmatrati odmah nakon tridesete godine. Nema potrebe da odmah zatrudni, mogu da zamrznu jajne ćelije i sačuvaju plodnost za budućnost. Mislim da su informacije o takozvanom social freezingu vrlo nedovoljno dostupne.
Kako gledate na doniranje jajnih ćelija i spermatozoida?
Darovane jajne ćelije su često jedina šansa za žene koje nemaju dovoljnu ovarijalnu rezervu ili čije ćelije nisu kvalitetne. Nažalost, oko ove metode još uvek postoji veliki tabu. Poznajem mnogo žena koje su zatrudnile zahvaljujući darovanim jajnim ćelijama i srećne su, ali malo koja o tome javno govori. Upravo ove pozitivne priče mogle bi pomoći drugim parovima da prevaziđu strahove i predrasude.
U poslednje vreme puno se govori o personalizovanoj medicini. Kako pristupate pacijentkinjama individualno?
Svaki par je drugačiji, i zato pokušavamo da pronađemo rešenje po meri. Ne radi se samo o starosti žene ili njenom zdravstvenom stanju, već i o celokupnoj situaciji para. Na primer, ako vidimo da žena ima lošu ovarijalnu rezervu, ali partner ima savršen spermogram, biramo drugačiji postupak nego kad oboje imaju problem. Važno je da parove ne preopterećujemo nepotrebnim ispitivanjima, već da se fokusiramo na ono što ima stvarni smisao.
U današnjem vremenu postoji sve više mogućnosti za dijagnostiku neplodnosti. Koje testove i pretrage smatrate najvažnijim za utvrđivanje uzroka neplodnosti kod parova?
Jedan od ključnih testova je spermogram muškarca. To je jednostavan, bezbolan test. Ako rezultat nije baš dobar, preporučujem da test ponove za dva do tri meseca. Situacija se može promeniti. Kod žena je od presudne važnosti utvrditi tzv. ovarijalnu rezervu. To nam omogućava da procenimo koliko biološka starost žene korelira sa njenom kalendarskom starošću. Čak i žena starija od 40 godina može imati dovoljnu rezervu jajnih ćelija. Međutim, važno je naglasiti da ovaj pokazatelj ne govori ništa o kvalitetu jajnih ćelija, koji sa godinama neizbežno opada. Kvalitet jajnih ćelija ne možemo unapred proceniti, to ćemo saznati tek u laboratoriji kada uzmemo jajne ćelije, oplodimo ih i pratimo kako se razvijaju embrioni.
