IVF u 40. godina – Sanja i Markо
Uvek sam želela decu, ali nikada nisam upoznala pravu osobu pre nego što sam srela Marka. Rekao je da mu ne smeta što nemamo decu, sumnjala sam u to.
Nisam bila od onih devojaka koje očajno žele decu, ali sam uvek mislila da moj život ne bi bio potpun da nemam dete. Čak i dok sam postajala sve starija i starija, mislila sam da će uvek postojati IVF. Nisam ni jednog minuta pomislila da IVF sa 40 godina neće uspeti.
Živimo u inostranstvu i upoznala svog muža kada sam imala 38, a Marko je imao 39. Upoznali smo se na internetu preko sajta za upoznavanje.
IVF u 40
Oboje smo želeli porodicu i zbog te želje odmah smo krenuli da razmišljamo šta da radimo kako bismo imali decu. Uvek sam imala redovan ciklus. Zbog mojih godina smo otišli kod ginekologa po savet. Ona nas je uputila u bolnicu na testiranje i dobili smo preporuku da uradimo test AMH privatno jer bi nam to brže dalo rezultat.
Nivo AMH-a je bio dobar za moje godine, tako da ću raditi postupak vantelesne oplodnje sa svojim jajnim ćelijama. Upozorena sam da kvalitet i kvantitet jajnih ćelija opadaju preko 35. Kada smo dobili Markove rezultate, bilo je jasno da morfologija i pokretljivost spermatozoida nisu baš dobri.
Nakon što smo uradili sve to, rekli su da ispunjavamo uslove za postupak IVF-a koji finansira naše osiguranje – imala sam u tom trenutku više od 40 godina, tako da mi je bio dozvoljen samo jedan finansirani ciklus. Bio je decembar 2019. kada je to potvrđeno i počeli smo sa lečenjem u januaru 2020.
Odlučili smo da odemo u jednu kliniku za vantelesnu oplodnju u kojoj je moj prijatelj imao uspešan postupak, a neki drugi ljudi su rekli da su tamo imali dobra iskustva.
Sve smo podredili tome: promenili smo ishranu, prestali smo da konzumiramo alkohol, nabavili smo suplemente, fokusirali smo se na zdravu ishranu.
Aspiracija jajnih ćelija bila je početkom marta 2020. a tada su bili prvi dani pandemije i niko nije znao šta se dešava. U postupku smo dobili 4 embriona, ali samo dva embriona su stigla do trećeg dana i oba su vraćena tog trećeg dana.
Nakon dosta neizvesnog i jako napetog iščekivanja, test je pokazao da sam trudna.
Gubitak trudnoće
Instinkt mi nepogrešivo rekao da mi je potrebno više testiranja, uglavnom zbog mojih godina. Jednostavno sam sumnjala da to tako može sve da ide glatko.
Onda smo ponovili testove iz krvi koji jesu bili pozitivni ali kako se približio pregled ultrazvukom, sve je delovalo sumnjivije.
Samo sam se molila za najbolji ishod, ali, nažalost, nisu mogli da pronađu otkucaje srca; Izgubila sam trudnoću. Pustili su Marka da dođe da me vidi i dali su mi opcije šta dalje da radim. Nisu hteli da idem kući i uzmem pilulu, pa sam odlučila da odem na nešto što se zove ručna vakum aspiracija, što je veoma neprijatno.

Bio je to prvi put da sam ikada bila trudna i to je bio naš jedan finansirani ciklus vantelesne oplodnje.
Tada smo morali da uštedimo novac i platimo sledeći.
Lekar je uzeo u obzir sve što se desilo u prvom pokušaju i na osnovu toga je zaključeno šta i kako treba uraditi u ovom drugom postupku vantelesne oplodnje. I pored toga se razmišlja o nekim promenama u odnosu na prvi put, pa smo umesto ICSI metode ovaj put zatražili neku metodu koja nije baš standard u praksi, ali eto, želeli smo nešto drugačije. To je IMSI metoda za koju smo verovali da nam može pomoći.
Dobili smo devet embriona a četiri su stigla do faze blastociste i ponovo smo imali neuspeh. Iako je beta bila povišena jednostavno je bila aneuploidna jajna ćelija pa se nije dalje ni razvijao embrion.
Nakon čekanja koje je potrajalo stigli smo 10. nedelje pa sam morala da uzmem pilulu i da se to završi na takav način 🙁
Bili smo skrhani. Stalno sam mislila da su moje godine uzrok svega ovoga, IVF sa 40 nikada neće uspeti, ali morala sam da pokušam da ostanem pozitivna, mada je bilo izuzetno teško, naročito nakon dva neuspeha.
Mnogo žena se stvarno slomi psihički, što potpuno razumem. Prvi pobačaj je bio užasan i posle drugog sam bila užasnuta, ali nisam se zadržavala na tome dugo. Samo sam želela da imam još jedan postupak i samo sam o tome razmišljala. Nisam htela da gubim vreme jer sam znala da ga imamo sve manje i manje.
Dosta mi je značilo to što sam imala redovne menstruacije, svakog meseca, apsolutno na vreme, kao sat. Nekako sam verovala da je moje telo u redu, da je moj organizam u redu samo treba da požurim.
I nisam gubila nadu.
Imali smo još tri zamrznuta embriona, tako da nam je i to dalo malo nade, pa smo onda odlučili da počnemo sledeći postupak u januaru, koristeći njih.
Lično, da nije funkcionisalo sa našim reproduktivnim materijalom, mislim da ne bismo išli na donaciju. Da nisam mogla da koristim svoje jajne ćelije ili muževljevu spermu, verovatno ne bih imala decu.
Odlučili bismo da uživamo u životu bez njih, zaradili bismo novac, putovali svetom.
Iščitala sam dosta istraživanja. To je jedna od stvari koju bih savetovala drugim ljudima: uradite svoje istraživanje – mislim da je to učinilo razliku jer sam osećala da imam više znanja pa i više kontrole nad celom ovom situacijom.
Kada sam otišla na konsultacije, razgovarali smo o opcijama za prenos zamrznutih embriona i implikacijama. Kad imate zamrznute embrione, potrebno je da imate redovne menstruacije, a zatim uzimate samo progesteron kako biste pomogli sluznici materice da postane prijemčiva za embrion, ali ne i druge hormone da regulišu ciklus. Transfer je tempiran oko prirodnog ciklusa koji je nepredvidiviji od ciklusa sa lekovima, ali za neke ljude to može biti opcija.
Otišla sam na ultrazvuk, gde su proverili moj prirodni razvoj folikula i debljinu sluzokože materice. Vremenski su odredili transfer i rekli da dođemo određenog dana da izvršimo transfer. Ja lično mislim da je to pomoglo, bila sam manje pod stresom bez estrogenih hormona i bilo mi je mnogo bolje, mislim.
Nakon uobičajeno napetog čekanja, uradila sam test na trudnoću na dan kada mi je rečeno da to uradim. Bio je pozitivan, ali je izgledao čudno, kao da je boja izašla iz kontrolne linije i otišla na testnu liniju. Nisam baš razumela šta se dešava i čitala sam na Google da to može biti uzrokovano visokim nivoom hormona i verovatno blizancima.
Kada sam otišla na prvi ultrazvuk, samo sam se nadala otkucaju srca i tog dana nisam ni smela da pogledam u ekran a medicinska sestra je posle 10 sekundi rekla „možda biste želeli da pozovete svog muža – postoje dva otkucaja srca“. Nisam mogla da verujem!

Bio je zaista emotivan i u licu beo kao duh. Veoma uzbuđeni, ali očigledno u malom šoku – posle dva pobačaja nismo mislili da ćemo uspeti.
Dalje su tekle stvari uobičajeno i došli sam do svog termina i u 37. nedelji i dobili naše blizance Saru i Nataliju u oktobru 2021, četiri meseca nakon što sam napunila 43 godine.
Čak i da nije uspelo, barem bih znala da sam pokušala – ali sve je uspelo: posle dva pobačaja dobili smo dve bebe, i vredelo je svakog truda.
Srećno svima 🙂
Izvor: Bournhall