Autorka: Bratislava Radovanović
Rođena sam prirodnim putem, bez carskog reza. Majka i otac sasvim dovoljni jedno drugom. Telesno povezani bez stimulacija. Zdrav duh, još zdravije telo.
Vodili su ljubav, a i da nisu, rutinski i bez folne kiseline, na proleće 1983. godine ugledala sam ovaj svet. Bez deformacija, usko povijanje, stajling kifle ali prava kičma, kukići za salsu, pupčić zarastao, infekcije – bez. Zubi svi na broju, mlečni otišli na vreme, trajni kao biseri. Ova spoznaja je, zapravo, mamina priča kako se nekada brzo i lako ostajalo u drugom stanju, a deca rađala zdrava i prava.
Kaže meni majka jedina, moja, najbolja, da se tada nisu radile sve ove analize koje su u obimu priprema za odlazak na Mars. Bilo je to nekih osamdesetih godina 20. veka, volelo se dvoje mladih, a njeno veličanstvo jajna ćelija i gospodin spermatozoid, posle prvog susreta imali su rezultat. Dete na prvi dodir. A danas, deci 21. veka pričamo sasvim drugu priču.
Priča koju pričam sebi jeste omaž vremenu kome pripadam. Sve znamo i sve možemo. Nikad pametniji, bliži svemu što ljudsko čulo može da primi, a onda i nikad dalji, od tog utiska pravog dodira, osećaja da je dovoljno biti čovek i da će se čoveku sve dati. Hoće, samo sutra malo! Nije malodušnost u pitanju nego jedan sasvim racionalan pristup. Treba prihvatiti činjenicu da je danas potpuno drugačije, komplikovanije i teže ostati u drugom stanju. Moja tvrdoglava malenkost je posledica te zablude, da po logici zdravog razuma ne postoji razlog zbog kojeg se ne bih ostvarila kao majka. A godine lete onim nervoznim korakom, a mi u vezi već sedam godina. Iza tih sedam mora i gora, na početku smo pazili. Nije vreme, nisam htela, smela, šta god, sada više i ne znam… U stvari znam i kajem se.
Posle svih redovnih pregleda, ultrazvučnih, ginekoloških i svih uzorkovanja, ostaje uvek onaj osećaj bede i jada. Sve je u redu, opustite se, ne mislite na to, evo injekcije za stimulaciju i sistemom antologijskog dede Milojka iz Žikine dinastije, koji tri dana nije silazio sa Đurđice, uživajte i biće to u redu. Ali ne biva ni red, osta jed. On je sa svoje strane uradio samo spermogram, a za ostalo… malo teže. Sramota je, teško, ma nepotrebno. Dodatna muka i bruka: ubediti muškarca da, iako je Šumadinac koji pali top, nešto ne uspeva da se kolevka zatrese.

I sada, posle ove kiše oko Kragujevca i mog Šumadinca, započela je i moja misao o VTO. O tome sam nezainteresovano slušala, i nakon neslavnih pokušaja da zatrudnim, počela da se interesujem onako tiho, u tajnosti, dajući rok do kraja ove godine jer, ipak, prestupna je i baš, baš je glupa ova 2020. Možda, ova 2021. bude ta! To “prva” uliva nadu, taj broj jedan, početak novog početka.
Ubeđujem sebe kojekakvim opravdanjima da nešto nije htelo jer, eto, i korona neka došla, infektivni agensi što nam zaraziše i otežaše ove naše živote. Elem, “Udruženje šansa za roditeljstvo” nudi i više nego dovoljna objašnjenja za nas, amatere, u ovoj disciplini. Najpre sam naručila folnu kiselinu koju su poklanjali i dobila je. Ovo sam doživela kao znak, pošto sam očigledno sklona davanju simbolike svemu što mi se desi. Rešila sam i da napišem priču, a onda da prelistam i “Vodič kroz proces vantelesne oplodnje”, ali to ću posle Božića.
Kaže meni neki čovek, pravoslavni vernik: “Uzmi ti, ćero, i taj tvoj đuvegija Prolom vodu, pa onda postite oboje Božićni post i daće Bog” kaže. “Pročisti se telo, duša“, kaže on, a ja slušam i hoću da verujem da će tako i biti. Ne boj se, samo veruj. Jer, najpre Gospodu se pomolimo i zahvalimo na svemu što imamo i jesmo, a onda i priznajmo da ovaj VTO proces jeste težak ali može da upali. Iskustva su svakojaka, ima, vidim, olakšica, živaca više nema. Ni ja, a tek on. Ljubav postoji, ali u mom slučaju to konkretno znači: nagovoriti čoveka da se testira, a da pritom znam da se plaši bolnice i da po stepenu tvrdoglavosti ide prvo on, pa puno praznih mesta pa ona mazga.
Neprimereno poređenje ali, volim ja tu moju “mazgu”, iako se pravim. Dakle, treba proći deset faza, i na kraju pitanje: šta ako uspe, šta ako ne uspe? Smak sveta, kraj veze… Ne, Božja volja. Tako osećam da treba, da činimo što možemo, a Bog će sve urediti kako misli. Nema tu magije i fantastike. Telesno je nekada moglo, bili su zdravi i zemlja i voda i vazduh i čovek. “Prolom voda” će možda pročistiti nešto, ali poslednju će dati čuveni BetaHCG, to jest Bog.
Prvo analize za nju i njega, pa drugo, pa treće… Navijam da sve to, zapravo, bude samo ona misao, tango koji se pleše, a da ćemo zapravo mi to kao moji mama i tata, telesno i nežno. Volela bih da ova vantelesna priča ima epilog: “beba u vreme korone.” Oplodnja ne samo jajne ćelije nego i svih naših ustajalih, naivnih, glupih ambicija i strahova.
Dete je ipak ukras sveta, taj razoružavajući osmeh, dodir koji je svima potreban i naravno – folna kiselina. Služimo ljubavi i šansi za roditeljstvo, telesno ili vantelesno, neka bude svima, ovde i uvek, a da se moja ćerka zove Sofija.
Ova VTO priča pristigla je povodom Konkursa za najbolju VTO priču u Nedelji (ne)plodnosti 2020. da pogledate i ostale priče – kliknite na: KONKURS ZA VTO PRIČU
Zabranjeno je kopiranje i preuzimanje dela ili celog teksta bez navođenja izvora