NAŠE VTO PRIČE SVE ĆE TO JEDNOM PROĆI 10/09/2017 Uvek su me učili, a i ja negde verujem da sve što jako želiš i ako samo predano na tome radiš i predaš se u potpunosti, uspeh će biti zagarantovan. To baš u životu i nije uvek sve tako, i život može lako da Vam pokaže kako ništa ne možete da isplanirate, a posebno ono što najviše želite. Bila sam sa dečkom šest godina i negde je bio logičan sled događaja da se kad diplomiram udam, a onda i rodim decu. Uvek sam želela i pričala da ću imati troje dece. Kako je to bilo lepo i lako želeti… Vrlo rano mi se javila želja za decom, a i njemu. U 26. godini ostanem trudna, sve u svemu želela sam dete i nije mi bilo bitno što nisam diplomirala, znala sam da ću to uraditi kasnije, iako je moj otac negodovao i bojao se jer je poznavao mnogo žena kojima je tako malo ostalo i nikada nisu diplomirale. Napravili smo svadbu i venčali se, ja sam bila u sedmom mesecu trudnoće. Sve je bilo divno, bila sam uzbuđena što ću uskoro upoznati svoju ćerku. Jednog dana sam otišla na 4D ulztazvuk u bolnicu Narodni Front. Doktorka koja ima dobru reputaciju na patologiji trudnoće, rekla mi je vrlo hladno: ,,Ovo nije dobro…“ Moje pitanje je samo bilo:,, Da li će preživeti?“. Na to je tiho odgovorila: ,,Ne…“ Od tog dana moj život se okrenuo naglavačke. Pa sve je bilo u najboljem redu do 27 nedelje trudnoće, i sada se odjednom sve promenilo. Dani, koji su se nizali jedan za drugim, dešavali su se nekom drugom. Ja ih nisam želela! Nisam želela više dete, nisam želela muža, postala sam očajna i puna bola. Primljena sam hitno na patologiju u Gak Narodni Front. Nakon par dana došlo je do najtežeg suđenja mog života – konzilijum lekara. To suđenje je nešto što vam lomi dušu, čupa svaki komad vaše duše – pet lekara sedi oko vas i na monitoru gledaju moju bebu, moj stomak i pričaju najgore stvari o mojoj bebi, o mom delu tela, delu duše… Pričaju bez imalo milosti, ne zanima ih ko ste, kakvi ste i kako je vama. Nemam nikog. Svesna sam da sada moram da preživim ovo. U meni su se osećaji smenjivali – od toga da ne dam svoju bebu, dotle da jedva čekam da je izvade i da se sve ovo samo završi. Bila sam jako umorna… Doneli su odluku i saopštili mi da je moja ćerka jako bolesna, da neće preživeti, da je anomalija srca u najtežoj fazi i da je opasnost i za mene da se ovo nastavi. Bila sam mrtva, suđenje je završeno, nema spasa. Ostalo je sada samo sve ovo tehnički završiti. Mislila sam, kao svaka neiskusna devojka koja se prvi put susreće sa klinikom i sa trudnoćom, da će mi dati epidural ili uraditi carski rez. Samo me je doktor pogledao bledo, i izjavio kako tek treba da rađam i da se u ovim slučajevima ni ne radi carski rez. Bože!! Stalno sam se molila Bogu samo za snagu, ako je već tako samo da preživim. Nisam znala šta mi se sprema. Doktorka me je pripremila za pobačaj, nisam ni znala šta znači TA priprema. To je, u stvari, ubistvo bebe koja njima, takva-kakva je, ne treba živa. Ovo je bio još jedan udarac u srce… Nož koji neko vrti drugi put, a bol teče i ne zaustavlja se…..Nikada neće. Pobačaj, odnosno porođaj, počeo je u subotu u 6 časova. Da li znate šta se dešava subotom na klinikama u 6 ujutru? Nema nikog, nema ljudi, ljute sestre koje su umorne od noćne, po neki lekar koji proleti pored mene. Sećam se da sam bila smeštena u nekom boksu koji je poslednji, gde se smeštaju žene kao ja… žene koje moraju da se porode, koje rađaju mrtvo dete i kojima niko ne mora da pomogne jer će ona već to sve sama završiti. Nisam više imala pojam o vremenu, od bolova, od grčenja… Samo znam šta mi je u tom momentu dalo snagu – setila sam se da imam nekog, da imam muža, da imam brata, da imam tri sestre i odlučila sam da preživim i da uspem! Čula sam u jednom trenutku nekog doktora koji je uleteo u moju sobu i rekao da sam otvorena deset prstiju. Odjednom, brzinom svetlosti su doleteli svi i ja sam završila svoj pobačaj. Kada je beba izašla osetila sam veliko olakšanje. Odjednom sam mogla, učinilo mi se, da ustanem i da sama odem do sobe. Babica koja je uzela moju bebu, rekla je da moram da je vidim. Odbila sam!! Samo sam zažmurila i zabacila glavu nazad i zamolila Boga da prestanu, da me ne muče više! Znam ja sve, znam da moram da vidim da mi je dete mrtvo, ali NE! To sam odbila! Ne želim! Ne želim da imam tu sliku do kraja života, ne želim, želim samo da se sećam moje trudnoće do tog momenta. Uslišila je moju molbu, čula sam da joj je neko iz daljine rekao, ostavite je….neka je. Valjda je još neko u toj sali imao dušu, bio je čovek koji je osetio delić mog bola… samo delić. Prošlo je, do juče sam bila trudna imala lep stomak, danas više ništa kao da nikada nisam bila trudna, kao da sam sve to sanjala. Preživeti ljude i neumesna pitanja, šta, kako, da li je moguće? Trudiš se da im objasniš nešto, što ni sama ne znaš, ne razumeš ni sama da to može da se desi, još se sve nešto osećaš krivom, teško ti je da objašnjavaš, a njima nije teško da te pitaju, da čeprkaju po tvojoj duši, ne shvataju da je svako pitanje za tebe direktan bol u srcu. Shvatam ja da ljudi ne znaju ni šta bi pitali, mnogi ne misle loše, ali mene, mene boli. Mene cepa sve ovo. To je bilo moje telo, ono je sve pretrpelo. Posle toga, dani su se nizali. Ja sam bila nema. Samo su mi se suze kotrljale licem. Osećala sam strah. Počeo je da se uvlači u mene. Najgore su mi bile noći. Noću sam sanjala sve ovo i budila se i dugo jecala i plakala. Muž bi me samo ćutke zagrlio i držao, volela sam taj zagrljaj ali me je nerviralo što on ne priča ni[ta. Ali je bio tu. Posmatrao me je. Trpeo je moj bes, moj užas. Bila sam napeta, nepodnošljiva, krivila sam ceo svet. Krivila sam njega. Krivila sam Boga….Počela sam da se loše osećam kada vidim trudnicu, a deca su me uznemiravala. Nisam više bila skoncentrisana ni na šta. Mir više nisam imala. Konstantno je stajao grč u srcu i bol u stomaku. Kada sam se osetila malo bolje ( kada je prošlo godinu dana ) poželela sam da opet budem trudna. Nakon kratkog vremena ponovo ostanem u drugom stanju. Bila sam srećna i uzbuđena. Međutim, prvi rezultat betaHCG testa pokazao je 300, a posle dva dana 129. Posle još dva dana 780. Ipak, čudilo me je neko braon krvarenje. Pozvala sam lekara i on naredi hitan prijem u bolnicu. Strah me je preplavio, ponovo! Kako, zašto? Ništa ne razumem! Na klinici su mi ustanovili vanmateričnu na levom jajovodu. Predložili su laparaskopsk operaciju. Sa svojih 27 godina nisam ni znala da trudnoća može da bude vanmaterična. Saznajem i da mi život visi o koncu. Operisali su me laparaskopski. Otpuštena sam kući… bez levog jajovoda. Vratila sam se uobičajenim aktivnostima vrlo brzo, zaokupirala se poslom i dodatnim aktivnostima. Često sam mislila o trudnoći. Stalno mi je u glavi bila misao o trudnoći, o detetu…..Okrenula sam se novim analizama, po preporuci lekara uradila i HSG. Proverila drugi jajovod. Opet bolnica. Stigao je nalaz i nije dobar. Opet šok! Kako? Zašto? Pa ja sam ostajala u drugom stanju! Pitanja su se nizala. Pitam lekara da li da se pričuvam? Plašim se za jajovod iako nije dobar! Oni tvrde da ja ne mogu prirosno da ostanem u drugom stanju! Dva meseca nakon provere prohodnosti tog jednog jajovoda – tamnije krvarenje i neki kao čudan bol. Trudnoća! Rezultat beta HCG testa ponovo varira i eto mene ponovo u bolnici ! Oko mene opet par lekara i većaju. Ne znaju da li je vanmaterična… ne vidi se u materici. Jedna doktorka naglo pomeri sondu na desno i ja vrisnem! Ponovo vanmaterična! Kako opet? Zašto? Ovo je smešno! Neko se poigrava sa mnom. Da li je moguće? Kažu mi da je najbolje da me klasično operišu jer je petak posle podne. Laparaskopiju ne rade do ponedeljka! Sećam se operacione sale…. sestara koje trče i pripremaju me. Voze me brzo. Ja sam hitan slučaj. Pozdravila sam sa mužem. Promumlala sam: ,,Ako preživim…..“. Jako me je stegao i rekao: ,, Čekam te…..“. Suze su nam oboma potekle. Budim se, i vidim da sam živa. Preživela sam operaciju. Doktorka saopštava da mi je uklonila desni jajovod i spremila me za vantelesnu. Kaže da sam sada spremna za vantelesnu. U sebi mislim – doktorka ja se plašim trudnoća, ja sam umorna, meni je muka više od neuspeha… Opet sam napravila pauzu od godinu dana i posle toga sam krenula na prvu vantelesnu. Verovala sto posto u uspeh. Svako ko radi prvi put, najviše veruje. Imate neki osećaj kako vam lekari daju neke lekove, ubrzo vam ubace bebu i vi ste sigurno trudni. Lepo i lako sam podnela proces i stimulaciju. Vraćena su mi tri embriona, tri bebe. Ipak, ciklus nije izostao i nade su pale. Opet šok! Opet pitanja! Pitanja koja me izluđuju! Nema sigurnosti. Ovo je sreća, lutrija. Zašto neko misli da doktori imaju odgovor na sva pitanja? Skupim ponovo snagu i krenem ponovo! Ponovo postupak. Nova klinika, novi ljudi, nova okolina. Odličan pristup, divna klinika sve je savršeno. Verovatno je nedostajala jedna stvar – moje smirenje, moj mir, moji strahovi su bili izraženi ali ja sam išla dalje. Osećala sam da moram da se borim, da samo uporni uspevaju. Nisam kukala nad svojom sudbinom. Navikla sam da idem dalje i da me neuspesi ojačaju. Doktor je bio divan i pun saosećanja ali nije bio prisutan. Vodila me je doktorka koju je on postavio. Taj princip mi se nije svideo i nisam imala poverenja. Ne volim lekare koje svi hvale, one koji su popularni. Taj posle nekog vremena, od tolike popularnosti i posla, nema onu posvećenost kao neko ko se tek dokazuje. Imala sam dva lepa embriona koja su mi vratili dok sam ih gledala na ekranu. U tim trenucima dok sam ležala i čekala da mi kateterom vrate moje bebe, mešali su se razni osećaji. I onda odeš kući……Čekanje. Pakao čekanja i neizvesnosti! Ne znam šta ću sa sobom! Možda za dve nedelje bude sve drugačije – možda budem trudna, budem srećna, idem u šetnje, gajim stomak, a možda ništa od toga!! Svaki odlazak u toalet posebna je vrsta straha. Od gubitka moje prve bebe, strah koji se uvukao u moje kosti je bio toliko jak da sam se ponekad borila oči u oči sa njim. Ova borba je trajala dugo, predugo. Išla sam kod psihoterapeuta. Pričali su lepe i poučne stvari ali to me nije ispunjavalo i nije mi vratio mir….Nešto je nedostajalo. U periodu čekanja bete moj odnos sa mužem bio je izrazito napet. On je bio nervozan jer je osećao mene. Svi su mi bili krivi i sve me je bolelo. Ciklus je usledio 14. dana od ubacivanja beba. Opet suze i opet pad. Ne mogu da se pokupim. Trebaju mi dani posle neuspeha. Kao kažemo sebi da moramo dalje ali plačemo. A nema suza. Uvek me je rad smirivao. U radu sam nalazila utehu pa je tako bilo i ovaj put. Radila sam marljivo svakog dana, a budila se u suzama. Neprekidno sam sebi ponavljala: I OVO ĆE PROĆI… Po preporuci mojih dragih prijatelja nađem specifičnu i sjajnu lekarku koja se mnogima nije dopadala ali sam je ja obožavala. Mene je zavolela i ja sam joj bila izazov. Zahvaljujući njoj sam ostavila pušenje, a značilo mi je sve što je uradila za mene. Lečila mi je insulinsku resistenciju, bavila sam se sportom, pila sam D vitamin koji mi je bio u deficitu. Od kada sam se zaposlila želela sam da pobegnem na trudničko, imala sam odličnu platu i stalno mi je to bilo u glavi. Planovi koji se nisu ostvarivali, nikako. Počela je stimulacija a neretko sam sebi davala hormonsku terapiju u toaletu firme – zaključam se, postavim sve svoje bočice na lavabo i dok mi se suze kotrljaju sama sebi dam injekciju u stomak. A onda najavim bolovanje od minimum 25 dana, a ako da Bog i duže. Odmah je usledio razgovor sa pretpostavljenima – sada nije momenat, sada nije trenutak, sada ima puno obaveza i ukoliko ne pristanem da potpišem sporazumni raskid radnog odnosa biće drugih sankcija. Sporazumni prestanak radnog odnosa nikada neće dobiti. To ne! Odlazim kući i plačem ponovo… Sklopim ruke i zamolim Boga samo da ostanem ovog puta trudna. Transfer i Aneks ugovora o radu stigli su zajedno, u paketu! Spuštaju me na najniže radno mesto prema mom obrazovanju i daju mi platu za 50 % manju. Ništa me ne zanima, samo i jedino trudnoća ali mozak je bio jači. Patila sam. Plakala je moja duša…Bože, da li je moguće? Ovog puta ciklus je stigao i ranije, čak 12. Dana. Suze su same išle….Plakala sam za bebom, plakala sam za poslom, plakala i bila duboko razočarana. Pala sam…..Tada sam napokon shvatila šta mi je trebalo i od koga sam se odvojila. Trebala mi je vera. Vera koja me vodi napred. Vera koja mi daje mir i smirenje. Hvala Bogu da sam živa i da imam muža koji me voli pa ćemo se boriti dok god budemo mogli i dok god bude trebalo. Sada imam sina u rukama. Držim ga čvrsto. Ne puštam ga. Toliko sam ga čekala. Borba se isplatila. Žene ne odustajte nikada. Niste same. Moja vantelesna oplodnja je bila uspešna. Moj život sada ima smisao. SVE ĆE TO JEDNOM PROĆI was last modified: May 5th, 2019 by Sansa 0 komentara 44 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA