NAŠE VTO PRIČE SAMO SAM ŽELELA DA BUDEM DOSADNA BAKA 05/06/2018 Moja ćerka ne može da ima dete. To me jako boli. Moj muž ne može da bude deda. I to me jako boli. Moj zet ne može da bude otac. To me razjeda. Vidim u parku bake sa unucima kako šetaju stazama i kako ih vode za rukice. Raduju se i skaču zajedno. Da, skaču i bake – hvataju unuke koji lete svuda po parku. Opominju ih – nemoj ovo, nemoj ono, ne smeš tamo, kaži hvala….Ne mogu da se otrgnem utisku koji mi neprestano postavlja jedno te isto pitanje – hoću li ikada biti baka? Čime je to moje dete kažnjeno i čime sam ja to i zbog čega kažnjena da me razjeda ova neizvesnost. Možda je sebično postaviti najpre pitanje – da li ću JA biti baka, a ne da li će moja ćerka biti majka. Ali za mene to je jedno te isto. Ona je JA, JA sam ONA. Mi smo iz jednog tela nastale, zato razumem njenu bol. Ja sam majka i znam koliko je volim, pa želim da i ona tako isto voli svoje dete…ali evo, godine prolaze i ja i dalje nisam baka. Znam, reći ćete,nije to najgora stvar. Za mene jeste. Za mene je najgora stvar kada je vidim uplakanu, kada je vidim setnu i tužnu i ZNAM, prosto znam zašto je to tako. Ne mora ništa da mi kaže, sve mi bude jasno čim je pogledam, čim joj čujem glas. Ona oseća mene, ja osećam nju. Kada je bila mala, kada se rodila radovala sam se jer sam dobila devojčicu. Njene oči osvajale su me svaki dan. Za mene i muža ona je bila ceo svet. Posle nje nismo želeli drugo dete jer smo svu ljubav predali njoj. Nikada nisam razmišljala da mi se može desiti da moje dete ovoliko pati. Plašila sam se loših ocena, lošeg društva, kasnije loših momaka i loših veza, ali nikad neplodnosti. Kada se udala bili smo najsrećniji. Konačno je posle duge veze odlučila da se uda i ja sam je podržavala, podržao je i otac. Nije bila više mala, a i volela ga je. Sećam se njenih očiju kad čuje zvuk njegovog automobila ispred zgrade. To su oči koje sijaju i ne prestaju. Znala sam i tada kao što znam sada da je to taj, onaj pravi za nju. Nisam je sprečavala da nađe svoju sreću kao što sam i ja pronašla svoju. Sada kad ih pogledam vidim ruinu od veze i braka. Ona juri karijeru i dan danas, on juri karijeru. Vodi svoj biznis i nema vremena. Nema ni ona vremena. Viđaju se predveče, na par sati..Imam utisak da beže jedan od drugog – u karijeru i posao. Nekada smo mnogo više vremena provodili u porodici. Nekada. Radilo se i tada, ali ovo sada – prosto pomislim da je sada i mnogo teže održati brak. Na početku nisam ni pitala – kad će unuče da se i ja radujem, ali sam posle godinu dana braka poželela i ja jedno unuče da se s njim zabavim i prekratim dane, da uživam, da pomognem dok još mogu. Želela sam sreću za nju. Znala sam da to i ona želi ali nije pričala o tome. Onda je počela da govori – Biće, mama, biće, samo polako, ne preteruj toliko! – I ja nisam mnogo pitala, ponekad samo…podsećala sam u želji da zna i da ne zaboravi da mislim na to. Nisam ni razmišljala o tome da se može desiti da postoji neki problem. Posle dve godine njihovog braka došla je jednog dana kod mene i plakala, tiho…ispričala mi je, jedva, da postoji problem i da do bebe ne mogu lako da dođu. Nisam verovala odmah. Činilo mi se kao da je sve to preozbiljno shvatila. Govorila sam joj da bude strpljiva, da sigurno postoji rešenje, govorila joj da nisu deca sve na svetu, da uvek može da usvoji ali ništa nije zaustavljalo njene suze. Onda su i moje suze potekle, shvatila sam ozbiljnost situacije.Nije bilo utehe, srce mi se slomilo. Gledala sam svoje dete kako se raspada preda mnom. Počeli su, korak po korak, da saznaju da postoji i vantelesna oplodnja i zajedno sa doktorom, koga je redovno obilazila, počeli su pripremu za taj proces. Nisam skoro ništa znala o tome, osim da će ići na vantelesnu oplodnju. I to mi je delovalo obećavajuće. Vratio joj se mali sjaj u oku a za mene je to bio ceo svet. Nije baš mnogo pričala i koliko god bi ja više pitala to bi ona bila sve zatvorenija. Nisam više znala ni šta smem ni šta ne smem da pitam. A sve me zanimalo iako sam malo znala o tome. Samo sam suptilno menjala kanale kada iz televizora iz reklame iskoči beba koja reklamira pelene. Nisam ništa ni pitala, samo sam promenila kanal. Mislila sam da joj je to bolno. Da li sam bila u pravu – do danas nisam saznala. Noću sam razgovarala sa mužem u vezi njenih problema – pitala sam se kako li se oseća, šta li joj prolazi kroz glavu, kako se nosi s tim? Kakav joj je odnos sa mužem. Jednostavno brinula sam kao i svaka majka. Moj muž, a njen otac, kupio je neke knjige o vantelesnoj oplodnji i to smo krišom, da ona ne vidi, čitali – saznavali smo o tome kako bi naučili da joj priđemo. Sve zarad nje. Sa komšinicama nisam pričala o tome, iako bi me svakog dana pitale – A kad će tvoja ćerka? Što ne rade ništa po tom pitanju? Ima sad i ta veštačka oplodnja čula sam od ujne…– Krila sam od njih svaki detalj u vezi sa vantelesnom oplodnjom. Nisam želela da pričam koliko mi dete pati i zašto. I dalje osetim tešku bol kad u parku kojim šetam vidim nasmejana lica dece sa bakom. Nije da ne volim decu – obožavam! Samo želim da i moja sreća bude kompletna, samo želim jedno svoje unuče! Kako pomoći detetu kada mu je najteže? Kako ga pitati i kako objasniti da je njegova težina i naša težina? Kako smanjiti patnju i ublažiti bol? Kome reći? Na koga se osloniti i kako ostati ceo i svoj kad onaj koga voliš najviše na svetu pati a ti gledaš i ništa ne možeš da učiniš…?A samo sam želela da budem dosadna baka. SAMO SAM ŽELELA DA BUDEM DOSADNA BAKA was last modified: June 6th, 2018 by Sansa 0 komentara 15 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA