Autorka: M. K. D.
Kod nas je sve uvek bilo u redu, nije postojao medicinski razlog da ne ostanem u drugom stanju, pa ipak smo proveli više od 10 godina pokušavajući da dobijemo dete. Koliko je za to vreme bilo pokušaja IVF-a? Ne znam. Prestala sam da brojim. Nekih godina bilo je i po dva pokušaja. Broj su diktirale finansije. Onoliko puta koliko smo imali prava na besplatne pokušaje, pa posle plus koliko smo para mogli da skupimo, koliko su nam najbliži pomogli.
Nadala sam se da je svaki pokušaj baš onaj pravi, uspešan! Pa nije.

Prvi neuspeh i ne pogađa toliko. Možda ni drugi, on samo pomalo uplaši. Ali posle dolazi bol.
Ja sam stiskala srce, suzama nisam dala da idu jer ne vredi plakati nego moraš da se digneš i nastaviš. To mi je životni moto. Vremenom sam nastavila stiskati srce i suze sam sputavala. Shvatiš da bi bilo lakše ako sedneš i isplačeš se ali bojiš se da će tako da izgubiš sada već dragoceno vreme. I onda smo nastavili trku i sa vremenom koje neumitno curi. A prolaskom vremena bez uspešne trudnoće nisam bila sigurna da li ću umeti prestati sa plakanjem ako ijednu suzu zbog nečega pustim.
Hladan osećaj u duši dok nemoćno sediš, prazan od bola, prazan od tuge, prazan jer nemaš koga da optužiš za neuspeh je neopisiv… to je neki osećaj praznine zato što sam zaboravila kako se plače. Treba ustati i krenuti dalje. Vremenom zaboravi čovek i radost da oseti jer u svakoj radosti po malo ima i tuge. Onda je lakše ne radovati se. Usmeriš bol u vihor besa koji pogodi samo nebo, pa iako si dobra osoba- nekad pogodiš nedužnog….
Sebe sam hrabrila: „Izdrži još sada pa ako ne uspe- kraj, stajem! E onda ću da plačem, sada još neću“…. onda osvane dan kadа beta pokaže novi neuspeh. E tada sam shvatila da ne mogu da odustanem!!! Da još uvek nemam snage da odustanem!
U jednom trenu sam bila iskrena prema sebi i priznala da NEĆU NIKADA odustati. Nekako nisam imala hrabrosti da odustanem – nisam znala kuda dalje sa svojim životom. Više nisam želela da primećujem trudnice i tugujem, izbegavala sam filmove sa temom trudnoće jer bole, zaobilazila sam prodavnice za decu jer je bilo jako teško… Trudnice su se na ulici sve više pojavljivale ili su pak sve išle putem kojim sam ja išla. Mala preslatka deca su se neprekidno pojavljivala, odjednom bi se nacrtala tu ispred mene. Nikako nisam mogla da odustanem i da sutra nastavim da živim, znajući da nisam pokušala sve i do kraja. Nisam mogla da nastavim sa životom tako što bih izbegavala sve oko sebe, to je i razlog zbog kog nisam mogla da odustanem.
Tada, kao u najlepšoj priči, bez najave, samo odjednom – desilo se. Desilo se ono za čim sam čeznula.

Trudnoća me preplašila kao ništa u životu. Na teškoće i bol neuspeha u IVF-u sam se iz nekog ljudskog ugla i navikla, sada kada sam taj stepenik prešla, javio se neverovatan strah. “Valjda me neće na narednom stepeniku sudbina vratiti unazad. Kako ću taj bol preživeti“?!?
Bilo je strašno izdržati psihički. Trebalo je pronaći snagu da ne strepim svake sekunde nego da učinim sve što je u mojoj moći da trudnoća dobro prođe i da pokušam da uživam u njoj.
Naravno da sam se mnogih stvari, hrane i ponašanja morala odreći da bih najveći san ispunila. To je neka sasvim druga priča. Tokom cele trudnoće sam štipala samu sebe kako bih se uverila da ne sanjam.
Taman kada sam se navikla na trudnoću došao je porođaj. To je tek neka treća priča jer se javila pomisao: „Šta ću posle porođaja?“. Pa ja nemam pojma o bebi, o dojenju, kupanju, previjanju, ja o tome ništa ne znam. Korona me je dodatno sputavala u obavljanju normalnih trudničkih aktivnosti.
Prošla sam sve „prve stvari“: prvi zagrljaj, bljuc, plakanje, pogled, dodir, miris, odlazak kući… sve naše PRVO – prošla sam, odnosno preživela.

Zašto vam pišem ovo?
Svaki članak koji pročitam na temu parova IVF postupaka, film, reklamu pogledam – prolijem malo svojih neprolivenih suza. Svima vama, koji prolazite svoj prvi, peti ili deseti pokušaj želim da kažem: ako suza nemate ima neko ko se nad svima vama rasplače.
Malo sperem svoje tuge a malo tuđe. Ne moraš poznavati nekog ko prolazi kroz boli kroz koje si prošao da bi ga smatrao saborcem, bratom ili sestrom po boli….
Pišem vam ovaj tekst nakon što sam napravila spisak dece koju pozivam za rođendan pileta koje sad mirno spava. Međutim srce mi ne miruje jer bih da pretočim mrvicu nade u svako slovo koje pišem, pa da je pošaljem svima na tom IVF putu koji je ponekad siv, pa se učini kao bespuće. Osećam da priča poput moje, koja nakon svega ima svoj sretan kraj, treba da bude podsticaj svima da od svoje sreće i od svog razloga za osmeh ne odustaju. Nedavno sam prvi put u životu bila na dečijem rođendanu i to držeći svoje dete u rukama. Nisam mogla da otpevam „Danas nam je divan dan“ zbog suza i knedle u grlu, ćutala sam srećna i grlila ga.
Pišem Vam sa željom da jednog dana Vi budete ti srećni.
Srećno!!!