NAŠE VTO PRIČENOVOSTI IZ VTO SVETA PORUKA JEDNE VTO BEBE 23/10/2017 Loren je rođena 1994. godine kao jedna od prvih beba u Australiji koje su začete putem vantelesne oplodnje sa doniranim embrionom. Ovo je njena poruka svim roditeljima VTO beba. Jedne večeri, kada sam imala trinaest godina, roditelji su seli da razgovaraju sa mnom. Pošto sam bila nestašno dete, pretpostavila sam da mi sledi grdnja. Oboje su bili veoma ozbiljni, ali mama je posebno delovala kao da na leđima nosi breme celog sveta. U mesecima koji su prethodili ovom razgovoru, davala mi je da pročitam knjige o reprodukciji i dosta smo o tome razgovarale. Sada, iz ove perspektive, shvatam da me je zapravo pripremala za ovaj momenat. Na svet sam došla drugačijim putem Zajedno, otac i majka su mi rekli da nisam došla na ovaj svet onako kako su nas učili na času seksualnog vaspitanja. Rekli su mi da sam ja posebna, da sam VTO dete i, štaviše, da sam začeta pomoću doniranog embriona. Da budem iskrena, u početku sam bila zbunjena, ali na kraju sam razumela da su me moji roditelji začeli zahvaljujući naprednoj formi reproduktivne nauke i da ja nisam njihovo biološko dete. Nisam bila toliko iznenađena koliko bi ljudi možda mislili. Nikada nisam sumnjala na ovako nešto, ali kada sam saznala, sve je najednom postalo jasno. Zašto su svi moji rođaci od tetke i strica već bili odrasli kada sam se ja rodila i zašto samo ja u porodici imam braon oči. Život nije fer To je bila moja prva lekcija da život može da bude nefer prema dobrim ljudima. Mojoj majci je već u kasnim dvadesetim godinama konstatovan sterilitet zbog rane menopauze. Doktori nikada nisu otkrili zašto joj se to desilo. Nije bilo nasledno i njene tri sestre nikada nisu imale problem. Što se tiče mojih bioloških roditelja, iz poštovanja prema njihovoj privatnosti neću otkriti šta ih je dovelo do potrebe za vantelesnom oplodnjom. Ali zahvaljujući njoj, dobili su blizance, a zatim još jednu ćerku. Ostalo im je devet embriona koje su odlučili da doniraju. Tako sam ja provela pet godina kao smrznuti genetski materijal pre nego što su moji roditelji dobili priliku da iskoriste ove donirane embrione. Ja sam jedini embrion koji je uspeo da preživi i bude uspešno transferisan/implantiran. Tek kada sam odrasla shvatila sam da neki ljudi moje postojanje posmatraju kao problematično, a moju majku kao niže biće. Dok sam se školovala da postanem medicinska sestra, posebno me je interesovala pedijatrija i često bih pitala roditelje koji bi imali blizance ili trojke da li su ih dobili putem vantelesne oplodnje. Sećam se da sam pitala jednu majku koja je upravo dobila blizance (dečaka i devojčicu) da li su dobijeni putem VTO. Na licu joj se video strah i pogledala me je kao da želi da u tom trenutku nestanem. Nevoljno je potvrdila da su ih dobili putem vantelesne oplodnje. Osmehnula sam joj se i rekla da sam i ja VTO dete i našalila se da, s obzirom da sam rođena 90-ih, da sam ja rezultat daleko rudimentarnije nauke od njene dece. Videla sam olakšanje na njenom licu i tenzije je odmah nestalo. Tada sam počela da osećam uznemirenost, pa čak i ljutnju zbog rugla kome su osobe poput nje i moje majke bile izložene. Znam šta je sve bilo potrebno da bih ja sada bila ovde Nikada se nisam stidela toga što sam rođena putem vantelesne oplodnje, niti sam smatrala da sam zbog toga manje vredna od mojih vršnjaka. Naprotiv, ponekad sam osećala da mi je upravo to dalo snagu koju inače možda ne bih imala. Nikada nisam sumnjala da su me moji roditelji želeli, oduvek sam znala da je bilo suđeno da se ja rodim. Moje začeće nije bilo rezultat neke mistične slučajnosti, ono je imalo svrhu i značaj za oba para mojih roditelja od momenta od kada sam začeta u svojoj maloj petrijevoj posudi. Oba para mojih roditelja su imali poteškoća da dobiju decu zbog bioloških problema na koje nisu mogli nikako da utiču. Žene su mi pričale o sramoti koju osećaju zato što nisu u stanju da zatrudne prirodnim putem ili ne mogu da iznesu trudnoću do kraja. Osećaju se kao da nisu uspele u jednoj stvari koju bi sve žene trebalo da umeju da obave bez problema. Neplodnost nije neuspeh Ideja da je svrha žene da rađa decu je široko rasprostranjena, a ona prosto nije istinita. Svrha žene je da živi život najbolje što može za sebe i za svoje voljene. Za neke žene to znači rađanje dece, a za neke ne znači. Oba ova puta su jednako ispravna, a nijedan od njih neće od devojčice napraviti ženu. To je nešto što je daleko dublje od reprodukcije ili sticanja prava na glas. Saznanje da vam je potrebna pomoć pri začeću ne znači da ste manje vredni, kao ni da dete koje ćete začeti putem asistirane reprodukcije je na bilo koji način „veštačko“ ili drugačije od prirodno začete dece. Ja sam ponosna i na svoju mamu i na svoju biološku majku. VTO ne znači da se bilo kako razlikuju od ostalih roditelja, a to što je odgajila dete koje nije od njenog ličnog biološkog materijala ne znači da je moja majka išta manje roditelj od drugih. Roditeljstvo je nešto mnogo više od mogućnosti začeća Kada drugim ljudima pričam svoju priču, ja uvek govorim moji „pravi roditelji“ i moji „biološki roditelji“. Ono što vas čini pravim roditeljima je sposobnost da volite i negujete svoje dete. To su duge, neprospavane noći u pokušaju da obuzdate visoku temperaturu svog deteta. To je presvlačenje pelena i uklanjanje telesnih tečnosti iz šupljina za koje niste ni znali da postoje. To je dovođenje čitave porodice skoro do bankrotstva jer morate detetu za rođendan da obezbedite dvorac na naduvavanje, jer znate da je osmeh na njihovom licu neprocenjiv. Začeće je nešto što nam omogućava da postanemo roditelji. Ono se može desiti u različitim vidovima: prirodno, putem neverovatnog napretka nauke ili pak bez ikakvog učešća roditelja koji će podizati dete. Začeće je neophodno za život, ali na kraju kada se jednom desi, ono postaje stvar prošlosti i ima vrlo malo uticaja na buduću sreću tog deteta i njegovih roditelja. VTO roditelji, budite ponosni, jer vaša deca su ponosna na vas Ponosna sam na moju mamu jer je izdržala sve što je morala da bi postala roditelj. Ponosna sam na svog tatu koji je uvek bio uz nju i nije joj nikad dozvolio da sumnja u sebe ili da se prepusti negativnim mislima. Zahvalna sam što imam priliku da se svaki dan budim i živim život pun avantura, ljubavi i začudnosti. Nauka je deo mene, kao što su i moji biološki roditelji. Ali najveći deo mene su moji mama i tata i ja se veoma ponosim njima. Roditeljima VTO beba želim da poručim da nikada ne dozvole da ih osećanje srama pobedi. Nemojte nikada dozvoliti da vam neko drugi govori koliko vi ili vaše dete vredite. Ne mogu da govorim u ime vaše dece, ali mogu u svoje ime. Kad god sumnjate, znajte da se ja ponosim vašom otpornošću i žrtvom koju podnosite. I što je najvažnije, verujte da vam sreća pripada. Niko vam je ne može oduzeti negativnim komentarima niti osuđujućim stavovima. Ona je vaša. Izvor: http://www.kidspot.com.au PORUKA JEDNE VTO BEBE was last modified: May 1st, 2020 by Sansa 1 komentar 31 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE SPISAK KLINIKA KOJE MOŽETE ODABRATI PREKO RFZO-A... ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE NAJMANJE 12 MILIONA BEBA ROĐENO OD PRVE... PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU U VELIKOJ BRITANIJI ROĐENA PRVA BEBA SA...