NAŠE VTO PRIČENOVOSTI IZ VTO SVETAU FOKUSU INTERESOVANJA PORODICA JE MNOGO VIŠE OD GENETIKE 10/02/2020 Naša ćerka je došla na ovaj svet pomoću donacije jajnih ćelija. Do ove odluke je došlo jer je moj treći postupak IVF-a propao. Bili smo dve godine u rovovima teških tretmana neplodnosti. Kad su me obavestili o negativnom rezultatu trudnoće, znala sam da je došlo vreme da se oprostim od svojih jajnih ćelija. Već smo mesecima vagali prednosti i nedostatke i to je bila odluka koju smo doneli sa mnogo suza, ljutnje i ogorčenja – uglavnom sa moje strane. Bilo je puno različitih načina, ali na kraju smo izabrali donaciju jajnih ćelija. Prošli smo kroz 2 postupka donacije i drugi je bio uspešan, ostala sam trudna – nešto što ranije nisam mogla. Kako je moja trudnoća napredovala, tako su se pojavile i moje složene emocije u vezi sa donacijom. Uglavnom, bila sam super srećna. Ali ponekad su me mučila razna pitanja: Kakva će biti ta mala beba? Da li ću se prepoznati u njoj? Da li će ljudi izneti gomilu neprijatnih komentara o tome na koga ona liči kad se prvi put sretnu? Da li ću osećati da je to moja beba? Kad su mi predali ovaj maleni snop s nejasnom kosom i zadovoljnim pogledom na njenom licu, imala sam malih problema sa zadržavanjem daha. Jer je konačno bila ovde. A ona je bila savršenija nego što sam ikad mogla da zamislim. Moje misli da se neću povezati sa njom i svi oni moji strahovi toga dana su nestali u toj operacionoj sali. A sve vreme trudnoće mazila sam stomak i brinula se o donatorskoj ćeliji. Sećam se da sam sedela na kauču u ordinaciji terapeuta sa suprugom otprilike četiri meseca pre našeg prvog ciklusa donacije jajnih ćelija. Trebao nam je psiholog koji se specijalizovao za reprodukciju da bismo potvrdili da smo zdravi i spremni za upotrebu tuđih jajnih ćelija da zatrudnimo. Nisam bila u stanju da razmišljam o ideji čak i da zatrudnim, ali ovaj terapeut objasnio nam je važnost razgovora sa našim budućim detetom o tome kako je došlo na svet. Ispričala nam je sve o posebnim roditeljskim grupama kojima bismo mogli da se pridružimo. U tim grupama bili su i drugi ljudi koji su dobili decu „pomoću donacije“, a druženjem sa njima ne bismo se osećali tako sami, što i nismo bili. “Sve ovo mi zvuči kao da će naše dete biti nakaza”, rekla sam suprugu dok smo se vraćali do automobila. Na putu do kuće imali smo dosta dug i ozbiljan razgovor u vezi s tim. I zato ga toliko volim. On će biti taj koji će i dalje genetski doprineti ovom detetu, a stao je uz mene i pružio mi podršku dok sam ja obrađivala te osećaje gubitka. Od tada sam bila odlučna da se moje dete nikada neće smatrati „bebom donirane jajne ćelije“. Danas, moja ćerka je duhovita, ekstrovertna, kovrdžave kose, sa velikim vokabularom i sklonošću da stavi ruku na bok, podigne obrve i pita „Zašto?“ ne manje od 35 puta dnevno. I istina je da mi retko pada na pamet da ne delimo istu genetiku. Toliko sam se uplašila da ću drugačije razmišljati o njoj, a stvarnost je da to više nije važno. Radim na tim razgovorima sa njom. Kupila sam knjigu prilagođenu za mališane koja objašnjava da nam je došla uz pomoć vrlo posebne žene. Iskreno, razgovori nisu česti, a nezgodni su. Mislim da je to zato što jednostavno više nije važno kako je došla na svet. Izuzev nekoliko razgovora sa medicinskim radnicima o našoj porodičnoj istoriji kada joj je potrebna nega, to ne dolazi do izražaja. Kada dobijem poruke od žena koje se obično suočavaju sa odlukom da koriste donaciju jajnih ćelija, uvek se postavljaju ista pitanja: Da li ste imali poteškoća sa razmišljanjem o svojoj ćerki kao svojoj? Kakav je osećaj da znate da vaša ćerka ne nosi vaše gene? Borila sam se pre nego što sam zatrudnela s tim, ali i tokom trudnoće. Sećam se da sam imala ta ista pitanja. Nisam baš verovala kada bi mi drugi, koji su već prošli kroz to, rekli da više i ne razmišljaju o tome. Znam da gubitak te genetske veze može biti ogroman. Prošla sam proces tugovanja, jer to je upravo to. Bio je to gubitak. A onda je, nakon vremena, to postala najbolja odluka koju sam donela. Šetnja kroz neizvesnost neplodnosti, kroz neuspele cikluse, kroz priču o odabir davaoca – ponekad je bila srčana. Ali to me je učinilo majkom. Ova šetnja naučila me da je porodica mnogo više od genetike. Ja sam mama ne zato što se jajna ćelija oplodila i podelila se, već zato što sam od trenutka kada sam na ultrazvuku ugledala tu sitnu mrlju znala da život više nije tu zbog mene – već zbog nje. Možda ne delimo genetski kod, ali ona će uvek znati da se borila mnogo pre nego što se i rodila. Ima ljubav prema životinjama, istu moju osobinu da želi pomoći drugima i histerično se smeje istim stvarima kao i ja. Njena omiljena hrana je pica, a ni ona ne može da odoli zaista dobroj knjizi. Ona je moja na sve načine koji se zaista računaju. Izvela sam taj skok u pravu veru, iz svoje zone komfora, a zatim u carstvo roditeljstva – kao i svi drugi. I iskreno, uživam u svojoj životnoj ulozi koja se zove „mama“. PORODICA JE MNOGO VIŠE OD GENETIKE was last modified: February 19th, 2020 by Miroslava 0 komentara 15 Facebook Twitter Google + Pinterest Miroslava MOŽDA TE ZANIMA I OVO... KAKO POVEĆATI FAMOZNI AMH – STUDIJA OPCIJA ZA NAPREDNO TESTIRANJE KVALITETA SPERME ŠTITNA ŽLEZDA, HORMONI ŠTITNE ŽLEZDE I NJIHOV... DRUŽENJE U ŠANSI – USVAJANJE DA LI ĆE ME VTO BOLETI? ULTRAZVUK UBRZAVA SPERMATOZOIDE PROLEĆNO DRUŽENJE U ŠANSI POSAO I VANTELESNA OPLODNJA SIGURNOST I POVERENJE – KLJUČ USPEHA BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE DA LI STE DOŽIVELI POBAČAJ? 18. BROJ MAGAZINA ŠANSA ZA RODITELJSTVO NAŠE PALČICE OSMEH U VTO PROCEDURI