Znate onaj osećaj kada zatvorite oči i vidite budućnost ispred sebe, budućnost koju želite da živite? Tu budućnost sam ja stavila na jedan list papira, da me podseti da ne odustanem, da se borim i da ću tu budućnost živeti!
Zamišljam da u budućnosti pored mene i mog supruga stoji maleno biće, tako nevino – pripilo se uz mene, osećam njehov miris, njegove malene ručice koje greju našu dušu… Ovo maštanje daje mi snagu da se borim, da ne odustanem, jer me to zamišljanje budućnosti drži da opstanem, da u budućnosti živim taj život kakav priželjkujem.
Rekli smo 2021. godina je naša. Počeli smo spremanje papira za VTO, ušli u proces i sve relativno brzo završili. Na transferu vraćena dva embriona. Dok sam ležala na krevetu i primala infuziju zbog hiperstimulacije i nestrpljivo čekala rezultate bete, došao je doktor i saopštio mi: Petrović uspeli smo! Mojoj sreći nije bilo kraja. Došao je dan za prvi ultrazvuk – legla sam na krevet i čekala da čujem otkucaje srca naše bebice. Pogledam doktora, on začuđen broji – jedna beba, druga beba i kaže: Imamo ih tri!!! Doktor je počeo da objašnjava kako je došlo do podele jednog embriona, a ja od uzbuđenja izgubila dah, ne znam šta da kažem, sve je bilo kao najlepši san. Pola ga i ne čujem šta priča – čujem najlepši zvuk otkucaja srca sve tri bebice.

Sve je lepo proteklo, trudnoća je vođena uredno, bebe su super napredovale. Iako sam stalno ležala u bolnici zbog visokorizične trudnoće, bila sam optimista i govorila sebi: Ja mogu to, izneću sve do kraja – dok su me misli i osećaj vodili na neku dugu stranu, da će mi svakog trenutka doktor reći da nešto nije uredu, da nešto ipak nije do mene i da će se mozda nešto loše desiti. Svaki put kada bih otišla u bolnicu da ležim osetila bih strah koji je bio prisutan.
25 nedelja – doktor koji mi je vodio trudnoću bio je na odmoru. Tog dana trebala sam da budem kući, da me puste iz bolnice. Međutim, lekari donose odluku da produže ostanak u bolnici i da moram još da ležim. Nisu hteli odmah da mi kažu šta se dešava, nisu bili sugurni. Čekali su mog doktora da se vrati sa odmora da on pogleda i utvrdi. Rađena su ispitivanja do 30. nedelje sa nadanjima da će sve biti u redu. Urađena je kordocenteza gde su svi rezultati bili ok, ali ultrazvuk kaže drugacije, doktori kažu drugacije, magnetna rezonanca kaže drugačije… Nastaje opšta konfuzija. Poslali su me na konzilijum da čujemo i njihovo mišljenje. Dobijamo predlog za prekid trudnoće.
Odluka je bila na nama. Malo je reći da smo bili nemoćni – saslušali smo sa kojim posledicama bi se bebe nosile, da li bi uopšte i živele dugo. I nismo mogli. Nismo hteli da budemo sebični da se naša ljubav prema toj deci nevinoj i čistoj pretvori u njihovu nemerljivu muku i patnju za ceo život. U tim trenucima nisam razmišljala o sebi. Više ništa nisam osećala – samo jak unutrašnji bol koji nisam znala kako da popravim, šta da uradim da se desi ono što bih najviše želela, da izađem iz porodilišta punih ruku, a ne praznih. Molila sam se Bogu da se desi cudo.

Tog dana 27. novembra ostala sam praznog stomaka i slomljenog srca. Više nisam osećala pokrete, više nisam mazila stomak, više nisam pričala priče svojim bebama… Moje naručje je bilo prazno. U svim tim trenucima ležanja u bolnici, ja sam se umorila, umorila se od same sebe… Plašila sam se izlaska iz bolnice, jer sam znala ako izađem ispred videću tate sa korpama za bebe i buketima cveća za mame. Plašila sam se susreta sa njihovim srećnim pogledima, kako su došli po svoje bebe. A ja, ja onako bedno i jadno izlazim iz porodilišta praznih ruku. Mene suprug ne čeka sa buketom cveća i korpama u ruci. Uh, taj trenutak to… to ne može da se opiše. Osećala sam svaki otkucaj svoga srca. Moj se svet srušio. Taj pakao, tu tugu, bol koji dan danas osećam, tu prazninu ne može ništa da ispuni. Ne postoje reči utehe, ništa na ovome svetu!
Kažu drugi prošlo je! Ne, nije! Za mene nije i nikada neće, ali olakšavam sebi na ovaj način – kada zamišljam budućnost koju želim da živim. Sa nadom da će tu prazninu neka beba da ispuni! Moja VTO prica jako tužna, izgubila sam ono što sam nosila 31. nedelju, borila se, oplakala, ali nisam odustala i neću odustati. VTO je teret, pogotovo kada uspeš, a izgubiš sve za šta si se borio, svih tih meseci imao si i mislio da ćeš imati sve, a sada… Sada nemaš ništa!
Autorka: Anđela Petrović