NAŠE VTO PRIČE ODLIČNA SPREMA ZA RAĐANJE 05/05/2019 Rođena sam u siromašnoj porodici, kao drugo žensko dete i niko mi se nije obradovao osim majke što me je rodila jer majke su kraljice. Znate ono da muško treba da nasledi nekoliko hektara zemlje i šume, da se tu oženi i nastavi da živi da produži tradiciju prezimena. E to muško ja nisam bila. Moja majka više nije rađala decu, nije se imalo sredstava. I eto nije se imao sin. Oduvek smo sestra i ja osećale na svojoj koži nedostatak tog muškog potomka. Ona se udala sa 15 godina, a sa 19 razvela jer nije tom čoveku rodila decu. Ja sam za to vreme počela da glumim tog sina, sve muške poslove sam naučila da radim da bi se preživelo, ništa mi nije bilo teško. Junački sam podnela sestrin razvod, majčinu operaciju materice, očevu operaciju tumora na mozgu i na kraju njihov razvod. Odlično sam se snašla u ulozi sina. Ja bi danas bila najsrećnija na svetu da dobijem dete, ne muško, ne žensko nego da mi bude dete. I nije me briga za prezime, nasledstvo i ostale gluposti ja samo hoću dete. Iako sam bila odličan đak i završila fakultet sa najboljim prosekom prokleta sudbina me je vratila u rodno selo gde sam se i udala. Dečko sa jedva završenom srednjom školom, drvoseča i poljoprivrednik, čuli su se apeli nisam ja za njega. A meni to nije bilo merodavno. Mi smo se voleli, mi se i dalje volimo. Ipak je to presudilo. Borba za potomstvo počela je posle dve godine braka. Živimo u zajednici gde moraš da poslušaš šta ti se kaže, takve su zajednice. Neka tamo baba iz obližnjeg sela mi je nameštala matericu, kao ako sam puno radila sad ne mogu da rodim. A koliko tad nisam verovala u tu babu sad verujem, pamtim njene reči ,,imaš odličnu spremu za rađanje”. Nije mi mnogo pomogla ni ta baba ni jos dve kod kojih su me njegovi slali. Moje bebe i dalje nije bilo.Ja sam okarakterisana kao ,,jalova”, znate ono kao krava.Moj suprug se uvek nekako držao po strani, jer tako je naučen da sluša šta mu se kaže i to je kraj. Jednom me je samo povredio u životu, mada ja znam da to nisu njegove reči, kada sam čula od njega ,,ja sam zdrav ti si bolesna”. Nije smeo to da izgovori, nije smeo. Jer ko god da je zdrav ili bolestan, do koga god da je problem ne treba se o tome polemisati, nego treba hodati jedno uz drugo kako god bilo. Ja sam rešila da se okrenem savremenoj medicini. Krenuli smo zajedno u borbu nisam više želela da idem sama i da snosim svu odgovornost jer sam se sve vreme tako osećala, da sam ja problem. Posle prvog pregleda meni ginekolog saopštava sledeće reči ,,meni je za sad sa vama sve u redu, ali nalazi vašeg supruga nisu baš najbolji”. E to je momenat kada je možda trebalo da mi lakne ali od tada do dana današnjeg samo je teže i teže. Otkud sad ta azoospermija, kako nema spermatozoida, gde su, hoće li ih biti? Nije ih bilo, i dalje ih nema. Krenula sam u rat sa papirima hrabro kao i uvek, dala sam sve od sebe da dobijemo makar jedan spermatozoid. Studirala sam azoospermiju. Naučila sam sve o biopsiji, hormonima i štitnoj žlezdi, delecijama, mikrodelecijama i kariotipu. E upravo je problem kariotip. Zapravo je moj suprug rođen sa viškom X hromozoma i tu nema leka. Naučnici nisu otkrili kako izbaciti višak hromozoma iz organizma. Ne može da ima decu nikad. Bol, jecaj, tuga do neba. I najviše iznenađenje jer se tome nije nadao niko. Treba preboleti sve to. Treba imati snage da preživiš ovakvo saznanje. Bez pogovora smo se odlučili za donaciju. Ili to ili smo bez ičega.Zašto da ne, biće naše dete, mi ćemo ga roditi, mi ćemo ga učiti prvim koracima i biće naše, ne moje nego naše. Idemo. Ali gde, kako? Koliko novca? Kako ću u Češku kad ne znam jezik? Mnogo toga nisam znala, naučila sam kao i sve ostalo. Dobijem odgovor iz Praga i u roku od 3 meseca spremam svu potrebnu dokumentaciju. Moji nalazi su bili u redu. Mejlovi su stizali, zeleno svetlo se upalilo da mogu na VTO i donaciju spreme. Njegovi su dali novac, to im nije bio problem. Možda nisam smela to ni da pomislim, ali bojim se da li sada plaćaju za svu moju bol i suze. Uzimam odmor, otvaram bolovanje, unovčavam čekove, hormonska terapija je skupa. Sva mi je okupacija na tom putu da dobijemo bebu, ništa mi drugo nije bilo bitno, samo da se vratim trudna pa neka život stane posle nije me briga. Samo da ja ostanem trudna sve ostalo sam zanemarila. Stimulacija, terapija, bockanje, ultrazvuk i puno folikula. U dva dana moram biti tamo. Jedva nalazimo prevoz, privatan kombi, pun putnika tesno je ali imamo samo jedan cilj, izdržaćemo. Krećemo po bebu, toliko je sve bilo blizu a tako daleko. Stop inekciju primam usput na nekoj benzinskoj stanici. Sve vreme strepnja da li sam dobro sama sebi dala injekciju. Stižemo rano ujutru ispred hotela, dva sata napolju čekamo ,,našeg” čoveka da nas uvede jer ne znamo jezik. A napolju je hladno, pada kiša, mi ne znamo šta nas čeka, ni cigarete nisu puno pomogle da prođe vreme. Sutradan aspiracija. Idemo srećni i uplašeni, nosimo gomilu para da platimo da nam naprave bebu. Dobijem 6 jajnih ćelija, dve nezrele. Četiri su se oplodile i dobili smo četiri divna embriona. Nakon pet dana embriolog nam objašnjava kakve su naše bebe i da će nam vratiti dva a dva zamrznuti. Sve je ulivalo veliku nadu, endometrijum odličan, embrioni se pravilno dele, kockice se slažu super. Vratili su mi moje bebe i od tada sam sebe smatrala trudnom. Baš sam verovala. Baš sam se nadala. Naprosto sam bila ubeđena da smo uspeli, jer sam negde davno naučila da kad se boriš i veruješ da je rezultat samo uspeh. E i ovaj put me je život prevario. Poslušala sam sve savete doktora, uzimala terapiju redovno i čekala. Postojala je određena doza straha od neuspeha ali ja sam uvek sebe ubeđivala da je sve u redu i da smo uspeli. Samo da rodim dete i bićemo srećni, radićemo bilo šta da ga gajimo i pružimo sve što možemo. Mladi smo, jaki smo možemo mi to. Dan 11 od transfera braon krvarenje. Čitam po forumima i grupama to je normalno. U redu. Čekam i dalje. Dan 12 radim betu da budem sigurna da je ovo oskudno krvarenje dobar znak. Čekajući rezultate bete dobila sam menstruaciju. Inače sam uvek imala redovne menstruacije, nikad ranije, nikad kasnije. I ovaj put tačno u dan kad je trebala da bude. Strah me obuzima, ledi mi se krv u venama. Stižu razultati. Beta negativna. To je dan kada je umrla svaka nada. Negativna beta i menstruacija u istom danu. A toliko smo se borili, a toliko smo verovali, nadali smo se samo pozitivnim rezultatima. I ovaj put sreća nas je zaobišla. Poželela sam da umrem, poželela sam da nestanem, plakala sam danima. I sad pustim suze i sad jednako boli. I na sva pitanja zašto, zbog čega, gde smo pogrešili i dalje nemam odgovore. I dalje patimo i dalje boli. Iako krećemo u novo putovanje po naše preostale embrione uvek ce ostati ožiljak na ovaj neuspeh. Znam da će me sada najbolje razumeti žene u istoj ili sličnoj situaciji i znam te reči moraš biti jaka, moraš dalje, nema predaje, nema odustajanja. Možda nas samo još gomila rezultata, tableta, hormona, kilometara i para deli od našeg deteta, od našeg anđela, od našeg života. I mi i svi ostali u ovaj borbi moramo ostati jaki, moramo biti stene jer sam ubeđena da nas tamo negde u nekoj laboratoriji u nekim epruvetama čekaju neke male ručice, neke male okice i neki mali anđeli da nam zaleče rane i da nam se ušetaju u živote. Priču napisala: Aleksandra Šljivić ODLIČNA SPREMA ZA RAĐANJE was last modified: May 20th, 2019 by Miroslava 0 komentara 28 Facebook Twitter Google + Pinterest Miroslava MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA