NAŠE VTO PRIČEU FOKUSU INTERESOVANJA NEPLODNOST JE UGROZILA, A POTOM UČVRSTILA NAŠ BRAK 27/08/2021 Kada bi ljudi danas pogledali našu porodicu i naš život, ne bi mogli ni da zamisle svu bol i nevolju kroz koje smo prošli da bismo došli ovde. Imam dve prekrasne, pametne devetogodišnje bliznakinje. Sada mi je odličan odnos sa suprugom, trudna sam gotovo 27 nedelja i gradimo kuću iz snova u svom omiljenom delu grada.Neizmerno smo zahvalni za sve što imamo, ali do ove tačke nije bio ravan put. Suprug i ja se našalimo kako nam nikada ništa nije bilo lako dato, a svaki put kad život postane težak, podsetimo se da zato toliko cenimo dobre stvari. Suprug i ja smo se upoznali 2006. godine i naš je život, kao i kod većine koji su proživeli tu fazu, pretpostavljam, bio zabavan! Puno smo putovali, razgovarali o svojoj budućnosti, provodili dosta vremena s prijateljima; istinski smo uživali u životu… Venčali smo se 2009. godine i medeni mesec proveli u Evropi. Pokušali smo sa začećem u maju te godine. Bili smo uzbuđeni. Neko sam vreme sam uzimala kontraceptivne pilule, kako bih brže i lakše ostala u drugom stanju. Sa svakom malom tabletom raslo je uzbuđenje – uskoro ćemo osnovati svoju porodicu. Bili smo zdravi i u srednjim 20-im godinama. Ništa nije moglo ometi naše blaženstvo. Osim jakog šamara nekoliko meseci kasnije! Otkrila sam da ne ovuliram, što je značilo da su nam potrebni tretmani lečenja neplodnosti. S ovim je bilo teško suočiti se. Imala sam samo 26 godina, nisam ni pomislila da ljudima mlađim od 40 godina trebaju takvi tretmani! Suočili smo se sami sa tim, spuštenih glava, posramljeni što smo mi – ti ljudi. U celoj toj prvoj godini pokušaja začeća pomoću IVF-a živeli smo u, činilo se, različitim svetovima. On je bio usredsređen na rast novog posla, a ja na našu porodicu. Čini se da nijedno od nas nije brinulo za predanost onog drugog. U srcu sam osetila ogorčenje. Srećom, naša prvainseminacija je uspela, ali na kraju smo dobili trojke. Nažalost, lekar je predložio odstranjivanje jednog embriona jer sam jako sićušna i brinuo se za moj život i živote beba. Suprug i ja smo pristali, ali jedva smo razgovarali o tome pre i nakon toga. Bili smo traumatizovani gledajući kako nam doktor zapravo uništava jedan embrion pred očima. Nikada to nismo nikome spomenuli jer smo se osećali tako posramljeno i zabrinuto. Iako sam sada otvorenija, i danas retko pričamo o tome. Puno smo se svađali tokom te trudnoće i nakon što su se bliznakinje rodile. Elijana je morala da ostane u bolnici neko vreme, dok je Natalija odmah puštena kući. To je uzrokovalo dodatnu uznemirenost i probleme u našem braku. Bili smo tako mladi, već smo prošli toliko toga i nismo znali kako da se nosimo sa stresom koji izaziva novorođenčad, a kamoli s brigom oko bebe u bolnici. Jedva smo imali vremena da budemo zajedno, sa čim se sigurno susreće većina novih roditelja, ali čak i vreme koje smo provodili zajedno, činilo se usiljenim. Bili smo iscrpljeni. Počeli smo posećivati psihoterapeuta, koji nam je puno pomogao. Napokon smo uspostavili bliže odnose, ali taj je proces trajao. Kad smo opet bili u dobrim odnosima, blizanakinje su imale šest godina i želeli smo da dobijemo još jedno dete. Nekoliko meseci pokušavali smo prirodno, ali smo još jednom bili primorani na lečenje neplodnosti.Ovog puta otišli smo direktno na IVF, jer se to činilo sigurnim putem do drugog deteta. Rečeno nam je da možemo odabrati i pol! Suprug nije bio siguran da želi vantelesnu oplodnju, ali uverila sam ga da su parovi tako brzo dolazili do potomstva. Odlučili smo da probamo jedan ciklus i bila sam presrećna što je i on bio saglasan. No, zatrudneti nije bilo tako jednostavno kao kad smo radili inseminaciju šest godina ranije. Tokom nekoliko godina prošli smo mnogo toga: četiri aspiracije jajnih ćelija, sedam transfera, jedan pobačaj i kiretažu, MR karlice i glave, dve klinike za lečenje neplodnosti i tri različita lekara, sve to pre nego što sam zatrudnela, u februaru 2020. godine. Tokom ovog procesa mučenja, on je rekao da se oseća kao da sam ga zavaravala, ali u stvarnosti to nije bio put koji sam zamišljala. Naš je brak ponovno bio na probi. Nismo bili na istoj strani. Podsetio me je da smo “rekli da ćemo probati jedan krug.” Jedva je dolazio na moje zakazane termine. Osećala sam se tako usamljeno i besno, ali nisam želela da odustanem. Znala sam da želim da se borim za ovo, i duboko u sebi znala sam da i on to želi. Nisam razumela zašto mu naša porodica nije na prvom mestu kao meni, zašto je bio mentalno i emocionalno toliko udaljen. Napokon, nakon te godine pokušaja i neuspeha (i puno svađa), rekao mi je da nam treba pauza od vantelesne oplodnje. Toliko sam se borila sa njim oko ovoga. Za mene je to značilo neuspeh, nemogućnost rađanja deteta, značilo je ostareti i morati početi ispočetka. Ali, puno smo se raspravljali. Nismo se složili oko napredovanja sa IVF-om, ali to je, takođe, uticalo na svaki pojedini aspekt našeg života. Svađali smo se oko svake sitnice. Toliko sam se bojala povratka na ono mesto na kojem smo bili pre nekoliko godina, da sam napokon pristala na pauzu. Bio je u pravu, iako mu to retko priznajem (haha). Ta je pauza pomogla da se vratimo sebi, vidimo ko smo bili kao par, ko smo kao porodica i šta želimo da radimo krećući se napred. Ponovo smo se povezali i, kad se naša dogovorena pauza završila, počeli smo da radimo zajedno. Pronašli smo novu kliniku. Bio je prisutan, bio je dostupan, a ponekad i ranjiv. Pokazao je koliko želi još jednu bebu, što mu je bilo jako teško da prizna pre ovog trenutka našeg putovanja. Ponovo smo se zajedno vozili IVF toboganom. Dostigli smo mnoge maksimume, ali i nove minimume. Kad se dogodio pobačaj, nisam mogla da funkcionišem. Ali, u trenutku je bio potpuno tu za mene, plakao je sa mnom i držao me, pazeći da ne padnem s ispitne stolice. Ovaj put je ostao pozitivan. Čak i kad sam znala da ga boli, čak i kad sam znala da želi da mi kaže kako se boji da pokuša ponovno, podsticao me da nastavimo dalje, podržavao me. Nakon toga, naša se veza promenila. Počeli smo drugačije da komuniciramo. Zajedno smo pretrpeli toliko gubitaka i toliko bola da nas je to na neobičan način tešilo i shvatili smo da smo zajedno mnogo jači. Ne bih nikome poželela ovo putovanje, niti nekome pobačaj, ali za nas je to postalo nešto s čime smo morali zajedno da se suočimo. Podsetilo nas je na to ko smo bili kao pojedinci i ko kao par, i zašto smo uopšte odabrali jedno drugo. Ukoliko imate bilo koje pitanje možete kontaktirati Centar za vantelesnu oplodnju na 0800 333 030 ili direktno Udruženje Šansa za roditeljstvo na 061 624 5224 Izvor: pregnantish.com NEPLODNOST JE UGROZILA, A POTOM UČVRSTILA NAŠ BRAK was last modified: August 31st, 2021 by Miroslava 0 komentara 3 Facebook Twitter Google + Pinterest Miroslava MOŽDA TE ZANIMA I OVO... KAKO POVEĆATI FAMOZNI AMH – STUDIJA OPCIJA ZA NAPREDNO TESTIRANJE KVALITETA SPERME ŠTITNA ŽLEZDA, HORMONI ŠTITNE ŽLEZDE I NJIHOV... DRUŽENJE U ŠANSI – USVAJANJE DA LI ĆE ME VTO BOLETI? ULTRAZVUK UBRZAVA SPERMATOZOIDE PROLEĆNO DRUŽENJE U ŠANSI POSAO I VANTELESNA OPLODNJA SIGURNOST I POVERENJE – KLJUČ USPEHA BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE DA LI STE DOŽIVELI POBAČAJ? 18. BROJ MAGAZINA ŠANSA ZA RODITELJSTVO NAŠE PALČICE OSMEH U VTO PROCEDURI