NAŠE VTO PRIČE NE DIŠEM 09/12/2017 Stojim ispred izloga jedne prodavnice gde prodaju dečije stvari i igračke. Gledam i razmišljam da li će mi ikad zatrebati povijalice, benkice, veliki beli meda i flašice…? Ljudi ulaze i izlaze, majke kupuju, deca trčkaraju..Ja stojim. Zaboravila sam kako izgleda živeti. Čini mi se da godinama ne živim već se nadam. Nije isto živeti i nadati se. Živiš punim plućima, sapliću te problemi, dolaze i prolaze ljudi, ali nastavljaš da dišeš. Kad se samo nadaš – ne dišeš. Kao da držiš dah i nikako da prodišeš, kao da ćeš tek početi da dišeš kad počneš da živiš, stvarno da živiš…Patim dugo i duboko, i to traje. Ne dišem. Kad sam doživela prvi spontani pobačaj raspala sam se na komade. Nikada se nisam sastavila. Komadi su se rasuli svuda – po mom životu, po mom braku, po mojoj porodici, po mom emotivnom bivstvovanju, po mom poslu, po mojim prijateljima i po mom suprugu…Emotivno se nismo udaljili tada, ja i on, bili smo bliži jedno drugom baš u teškim trenucima, bili smo MI. Odvajanje je nastupilo kasnije, polagano i polako…Odvajali smo se delić po delić, on i ja. Više nismo bili mi, postajali smo on i ja. To mi je smetalo. Slušala sam na aparatu maleno srce koje je kucalo,a već sutradan tog malenog srca nije bilo. Bili smo mladi, razmišljala sam dugo o tome da je pred nama mnogo vremena i da nas čeka drugo srce koje će biti snažnije i jače. Desilo se i drugo srce. Spojili smo se još više. Bio je to otkucaj koji nikad neću zaboraviti. Bilo je tako jako, tako stameno. Verovali smo da je to to. Mazili smo stomak i uživali u sreći. Nas troje. Tri srca. Kratko je to trajalo. Raspad je usledio ponovo. Komadi moje duše nalazili su se svuda. Kao da se crni oblak spustio na naš život. Prestala sam da dišem. To više nije bilo disanje. To je bilo utišano pomeranje pluća. Nikakav znak. Odstranili su mi jedan jajovod.Drugi je bio oštećen. Sećam se da sam NJEGA držala jako za ruku posle buđenja, čvrsto, da ga ne ispustim. Činilo mi se da je sve već ispušteno, ako i njega ispustim – neću se sastaviti. Ponovo sam ustala i počela da sastavljam svoje deliće rasute svuda. Tražila sam sebe u ogledalu. Slušala svoj dah. Želela da živim. Počeli smo sa čestim odlascima kod lekara. Često sam bila na nekim klinikama, kod nekih lekara – kažu najboljih. On je bio tu. Držao me za ruku. Uvek je bio tu. Tako stamen i tako jak, istajan u celoj ovoj borbi. Predložili su nam vantelesnu oplodnju. Nisam ni znala šta je to. Nije me toliko ni zanimalo. Bilo je bitno da taj proces vodi direktno tamo – do bebe. Do jačeg srca. Do trećeg srca. Našeg. Prvi pokušaj – ništa. Pa kako ništa? Zašto ništa? Dok sam se pitala, eto ti drugog pokušaja, pa trećeg…i opet ništa. Jedno veliko ništa. Nula na rezultatu u laboratoriji i moje noge koje klecaju po ko zna koji put. Stojim sada ispred izloga. Gledam majke – kupuju, viču, razmišljaju, neodlučne su kad biraju model i boju. Gledam u pod dok one prolaze i osećam se kao najgori krivac. Kao lopov koji je ukrao igračku u prodavnici. Stojim sama jer NJEGA nema. Umorio se od svega. Emotivno se skrhao i udaljio, otišao. Tu je pored mene ali ga nema. Nismo više MI, sada samo ON i JA. Autorka: Sandra Jovanović Zabranjeno kopiranje i preuzimanje dela ili celog teksta bez navođenja izvora NE DIŠEM was last modified: July 30th, 2021 by Sansa 1 komentar 55 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA