NAŠE VTO PRIČE KRIVA SAM… 16/11/2018 Pre 10 godina sam se udala, zabavljali smo se kratko, zavoleli i uzeli. Bili smo mladi. Ja 22, on 27. Za brak nekako taman. Nisam razmišljala ni o čemu drugom osim o tome da ga volim i da želim da bude pored mene svaki dan. Zamišljala sam kako zajedno ustajemo, kako se budim pored njega, kako dete plače a mi se svađamo ko će pre da ga smiri. Došla sam u njegovu kuću, u njegovu porodicu sa par stvari, skoro kao da sam pobegla. Na početku je bilo lepo. Družili smo se sa ljudima, izlazili, podelili kuću – mi gore, njegovi dole. Niko se neće mešati. Bićemo posebni. Živećemo svoj život. Moja priča nije kratka, ima mnogo toga, kao i svaka priča. Komplikovana je i zamršena i ne znam tačno gde joj je početak i kada dolazi kraj. Kad sam se udala poštovali smo sve moguće običaje na svadbi, započeli život kao i svi drugi parovi, čekali smo bebu, čekali smo moju trudnoću iz meseca u mesec. Ne tako retko govorili su nam da se opustimo, stalno nam želeli iste želje, roditelji su pitali kad će unuci, a prijatelji šta čekamo. Tako su prolazile godine. Živim u malom mestu gde se sve zna. Zna se tačno za koga sam se udala, koliko smo se zabavljali, ko mi je kuma, ko roditelji a ko tetka. I svi znaju da još nemamo dece i često pričaju o tome. Vidim im ponekad u očima sažaljenje kad mi govore – ma ne brini, biće. Moj muž me voli i dalje čini mi se, ali posle ovoliko godina koje smo proveli zajedno izgubio je mnogo toga i odao se piću. Često ide u kafane, a ponekad pije i sam kući. Ne, ne tuče me. Nikad me nije tukao, nije me ni udario, ali su mi njegovi pogledi gori nego bilo koje batine. Njegova majka živi s nama i svaki dan je tu u našim životima, često pita šta sad radim, gde idem, kako ću ovo, kako ću ono, zašto sam ovako ovo stavila, a gde joj je ono pa gde joj je ono. Voda me kod nekih žena po selima koje gataju i prave čajeve za trudnoću. Bajali su mi za strah, protiv uroka, protiv crne magije, podvezivala sam stomak, išli smo u manastire…To je sve trajalo godinama, a traje i dan-danas. Pogled koji me boli je svuda – od muža, od svekrve, od svekra, od rodbine, od kumova, od komšinica…Naslušala sam se raznih priča najviše onih – oni tamo iz onog sela isto nisu mogli pa otišli onamo kod onog i rešili, Dobili prvo jedno, pa drugo dete. Odmah se mi zaputimo baš tamo, da probamo, što da ne. I uvek se rodi neka nova nada da će sada biti dece. Nasmejana se vratim, a onda posle nekog vremena ponovo tonem. Muž retko ide sa mnom. Išao je par puta ali sad ne ide. verovatno pije za to vreme jer kad se vratim on već spava. Uglavnom ja i svekrva idemo. Ona pronalazi i u novinama neke recepte za nerotkinje i savetuje me. Nikad joj se nisam žalila na sina. Uvek sam ga veličala i hvalila, ali i ona sama vidi da pije često i za to krivi mene. Kaže kad dobijemo dete da će on da prestane da pije, samo da rodim, a ja ne znam kako da rodim i rešim sve te probleme. Skoro je došla sa novim informacijama da mi je bačena neka strašna magija jer je moj deda loše merio kad je prodavao brašno. Možda i jeste tako…ne znam. Dede se ne sećam uopšte. Umro je mlad. Moji roditelji ne žive u istom mestu. Žive daleko i retko pitaju. Moj brat živi s njima, oženio se,ima dvoje dece koje viđam kad su slave. Oni žive svoj život. Majka nema vremena od posla da me zove često, a i za nju ja sam udata žena već odavno. Imam porodicu. Pita me ponekad kad me pozove ima li šta novo i uzdahne jako i duboko i to je sve. Znam ja na šta misli, a zna i ona, ali obe ćutimo. Sa ocem o tome ne pričam. Jednom je pomenuo da su neki naši rođaci ostali bez dece i pogledao me onako strogo, kao da me propituje. Moj muž je tad počeo da pije i od tad nije stao. Čak mi je jednom rekao ko zna zašto ja ne mogu da rodim i ko zna šta sam radila pre njega. Tad sam mnogo plakala, sećam se toga…a svekrva ume da kroz razgovor provuče da žene koje su abortirale ne mogu da imaju decu i da ih to Bog kažnjava. Ja nikad nisam imala abortus, ali sam se pravdala i zaklinjala da nisam. I dan danas mi ne veruju mislim. Kažu da krijem ko zna šta. Pomišljala sam da odem, naravno. Ali nisam imala gde. Ne radim nigde osim u kući, nisam više lepa, nikad nisam radila i ne bih mogla da odem jer nemam gde da živim…Ovde imam sve, sve osim… Kad legnem uveče u krevet legnem sama jer on nije tu. Bude negde do kasno u noć i onda ujutru ja ustanem prva. Čini mi se da me izbegava, a počela sam da sumnjam i da ima neku drugu tamo u gradu jer često ide i nema ga po nekoliko dana, vrati se bez para i smrdi na alkohol. Nije mi niko ništa rekao, ali eto tako sam nešto posumnjala. Lekara niko ne pominje. Nikad nismo bili na pregledu. Moj muž to ne bi podneo a ni njegova majka. Pa nismo mi bolesni, valjda pa da se lečimo. Pomenula sam to jednom i odmah je izbila svađa – rekli su kako želim da od njihove porodice napravim bolesnike a od njihovih niko nije bolestan nikad bio. Onda sam prestala da pričam o tome. Raspitivala sam se po prodavnici o nekoj ženi koja je tu iz istog sela išla na veštačku oplodnju. Mužu sam rekla za to ali je posumnjao da hoću nešto da mu podvalim i nečije dete on da čuva neće. Zato vam pišem sada…da mi objasnite kako mi da dobijemo dete.Jer ako rešim to, rešiću sve probleme. Hvala KRIVA SAM… was last modified: April 8th, 2019 by Sansa 0 komentara 19 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA