Jedini razlog zašto ovo nisam ranije napisala je – sreća. A možda i strah. Strah od suza i zla psihičko stanje, sećanja na ružne stvari. Da sam počela, ne bih mogla da zaustavim olovku. I zato Razumem sve boeme koji su stvarali sa čašom u ruci i cigaretom koja je ponekad samo gorela u polumračnu prostoriju punu dima. Ah, koliko je tuge bilo u njima!
Sreća, tako je. Kada sam srećna, volela sam raditi, biti s ljudima, satima ispijati kafu u kafiću sa drugaricama. Tuga je donosila misao, ideje, načine, ali joj se nisam smela prepustiti. Nisam mogla preći na njenu stranu. Svaki sledeći dan sam morala izaći u javnost, otići na posao, videti se s porodicom. Ako bih počela pratiti njen put, moj bi zastao. Nikada neće doći pravo vreme za nju. A opet – želim da pomognem svim devojkama koje idu istim putem, i onima koje ce ga tek proći. Zato ću početi malo po malo, i zastaću kad budem osetila gušenje, beznađe i besmisao života.

Mnogo je toga o čemu bih pisala, ali se sve to stopi na kraju u jednu reč – nada. I opravdano!
Samo ona je uvek tu, naš novi dan, nove rezultate, novi put, novi pokušaj. Ni u najluđem snu nisam sanjala da neću moći prirodno zatrudneti. A tetka sam devetoro dece! Kakva ironija. Dok je moj muž nonšalantno pričao “kad bude – biće” ja sam iščitavala sve moguće stranice na netu i raspitivala se kod svih o VTO. Tad su počele sumnje koje su me morile: možda nije suđeno da budem majka, možda treba da se razvedem, možda ne želi dete, možda je neplodan. A možda sam i ja. Nisam mogla sama.
Pričala sam sa svojom majkom, sestrom, drugaricom. A opet noćima sama plakala i pravila se jačom nego što jesam. Kako ga ubediti da je normalno dati uzorak sperme i da je to jedina stvar koju on treba da uradi u moru analiza? Srušiti mu ponos, ego, sujetu? Oduzeti jedino što ga čini muškarcem. Kako, pobogu, on može biti kriv, kada je “zdrav”? Naravno, posle rezultata usledio je šok, mnogo loš spermogram zahtevao je odricanje od alkohola i cigareta. Samo 3 meseca podneti zrtvu zarad svog deteta, i teško je? Izdržao je nekako. Malo pre prve VTO, toliko ushićenja, sreće, nadanja, a opet bol u želucu zbog mogućeg neuspeha, ali i fizički bol od punkcije ciste i aspiracije, pošla sam na proces definitivno sigurna da ću ostati trudna! Nakon aspiracije on je seo u kafić, zapalio cigaretu i naručio kriglu piva.

Uspelo je. Mala beta, pratimo je i odluka lekara – kiretaža :(. Teže od prihvatanja te istine bilo je
razočarati sve ljude koji čekaju lepe vesti. Mala sredina, sramota je ići na VTO, a kamoli izgubiti
bebu. Pomisliš i na vradžbine, da. Sve je u igri kada si izmučen. Te dve nedelje čekanja na kiretažu bile su moj put ka spoznanju sebe. Sreli smo se licem u lice. Tuga i ja. Razočaranje, gnev, neuspeh, žal, jad, samoća, gorčina… Videla sam sva njena lica. Kao da sam na karnevalu u Veneciji. Osećala sam nemoć da nešto promenim. Želeći da istrgnem svoju jalovu utrobu, suze su me obgrlile do gubitka daha. On, koji najviše treba da me razume kaže samo da je tako najbolje.
Bog zna zašto je to dobro. Da, Bog i ja smo pričali 1000 puta, rekla sam mu da sve svima opraštam i na sve pristajem, ako je to razlog mog bola. Osećala sam kako me telo boli zbog duševne rane. Iako sam mislila da je to samo u knjigama. Tada sam razumela ljude koji se samopovređuju i postavila sebi jedno mučno pitanje: „Zašto uopšte postojim, ako ne mogu biti majka? Koji je cilj mog postojanja, svrha življenja?“ Jov se probudio u meni, ali sam shvatila da imam život kao dar, sa toliko mogućnosti, da mi jedna kiretaža ne može to uništiti. Jedva sam je dočekala, sa radošću što će mi se otvoriti novi put! Ponovo ću biti trudna, gledaću benkice i kolica, smišljati nova imena. I da, ići ću kod sto lekara, i čamiću u čekaonicama, tražiti upute, ustajati rano bez kafe, piti vitamine i gledati sastav hrane, i opet ću reći „Sve je u rukama Božjim.“
Emilija Đorđević
Priča je stigla u okviru konkursa: Putovanje kroz transformaciju- FEB 2024.