NAŠE VTO PRIČE KOST U GRLU 13/12/2017 Sećam se tog dana kada smo on i ja rešili: ,,Hajde da pravimo bebu!” Posao oboma neizvestan, ali ne vredi više čekati materijalnu sigurnost – hajde da obogatimo svet još jednim životom. Sa osmehom na licu sam očekivala izostanak menstruacije tog meseca. I sledećeg…pa i sledećeg. I tako mnogo meseci… Tako su prošle 2 godine. Sve moje drugarice i koleginice već su rodile ili uveliko ostaju trudne…Rešim da počnem sa ispitivanjem uzroka steriliteta. Sećam se te dijagnoze, N96. Ja sam se pretvorila u TAJ broj – N96. Toliko me je boleo svaki uput sa tim prokletim brojem. Upuštam se u dijagnostičke procedure i sve stoički podnosim – Hsg, histeroskopije, hormoni, brisevi…Rezultati pristižu – sve je u redu. Njemu je nešto lošiji spermogram, ali uz više truda, trudnoća je moguća. Ohrabrena, pokušavam prirodnim putem. U 2015. godini ostajem bez posla. Neutešna plačem danima… toliko sam plakala, da sam od plakanja 7 dana povraćala. Ni tada menstruacija nije izostala. Sećam se – 1.april je bio kada sam dobila, a povracala sam neprestano. Uradim kućni test na trudnoću, negativan. Znači, povracanje je ipak zbog stresa i gubitka posla. Prođe 30 dana, i opet menstrualno krvarenje, ovaj put drugacije. Najpre oskudno danima, pa obilno. Ne prestaje. Ne mogu da stojim na nogama od malaksalosti. Javljam se ginekologu, beta pozitivna – oko 200. ŠOK. Javljam njemu, on na poslu, srećan, presrećan kaže :,,Idem da častim kolege!!“. Stani bre, čoveče, mislim, ostajem u bolnici zbog obilnog krvarenja, nije dobro! Ponavljaju betu ujutru, ona se smanjila. Pala. Uspavljuju me, rade kiretažu da zaustave obilno krvarenje… Teško mi je, ali ginekolog me teši:,,Bitno je da si ostala trudna! Sledeći put će biti bolje. Ako si jednom zatrudnela, ponovo ćeš. Bićeš majka, ne brini“. I tako ja, ponovo ohrabrena napustim bolnicu. Ni dan danas ne znam šta se tad desilo i da li je zaista gubitak posla bio uzrok mog pobačaja. Prošlo je tačno godinu dana kada mi je menstruacija zaista izostala. Test potvrdi trudnoću. Nisam bila srećna, nisam to umela nikome da objasnim. Opet povraćanje, iritantni miris, promene raspoloženja. Beta je tada bila oko 300, a nakon 2 dana 800…Na UZ se ne vidi ništa, a ginekolog kaže: ,,Rano je, mora biti preko 1500 da bi se video mešak na UZ.” Kažem da svaki dan imam po kap braonkaste krvi na vešu, da me to brine, on odmahuje rukom, odbacue mogućnost vanmaterične i kaže :,,Beta raste pravilno, sigurno nije vanmaterična.” Propisuje mi utrogestan. Nevoljno ga uzimam i nisam srećna. Nastavljam da radim na poslu, pratim betu, duplira se, a na UZ ništa. Ni kad je bila 2000, pa 5000, itd NIŠTA…Panično odlazim kod ginkologa privatno, i on kaže: ,,Možda je kasno bila ovulacija, misli POZITIVNO, nisi ti toliki baksuz.” Odlazim kod drugog, trećeg, četvrtog ginekologa, i niko ne vidi mešak! Preklinjem ih da ga vide, da ga nađu! Tada sam već znala… ali nastavljam da radim sa bombom u stomaku. Predlažu mi hospitalizaciju tek kada je beta bila 20.000. Hospitalizuju me i njih petoro me pregleda. Odmahuju glavom često i na kraju zaključuju da će me danas ili sutra “otvoriti”. Svanuo je i taj 7.jul. Već tri dana ne spavam jer znam da je to jedno urgentno stanje. Strah od smrti me je preplavio. Vode me u salu, prekrivena samo čaršavom ležim i slušam žamor medicinskih radnika oko mene. Ne konstatuju me – smeju se, šale se, meni smeta smeh. Krećem gorko da plačem, da se tresem. Golo mi je telo, gola i prazna duša, samo suze kvase onaj odvratni bolnički čaršav!. Tada mi prilazi anesteziolog i pita zašto plačem? Zašto plačem? Do djavola! Kažem: ,,Dajte mi taj prokleti anestetik, sedativ, uspavajte me, ali da se ne probudim, razumete li me? Neću da se probudim!” Čula sam samo: ,,Stavite joj masku”. Nisam bila srećna što sam se probudila. Zabrinuto me je drmusao, sećam se. Opet sam plakala, drhtala, sada taj jak fizički bol donekle umanjuje psihički…Prezivim ja i to..Vrlo brzo. Trebalo je vreme da se psihifizički oporavim. Jaka sam ja, mislim. Prođe opet u magnovenju sledeća godina. Još jedna bez izostanka mesntruacije. Uprkos intenzivnom strahu i traumama rešim da se spremam za BMPO. Nauka je čudo. Tada nisam mislila da je najgore iza mene. Ni slutila nisam. Baš u tom periodu, dok sam pripremala dokumentaciju – briseve i hormone, majka zbog bola u stomaku treba da se hitno operiše. Sećam se da je partner izvadio krv na HIV, HB, HC i Sifilis. Ja ću sledeće nedelje to da završim. Vodim majku kod anesteziloga, a u povraku rešim da podignem njegove nalaze. Majka me čekala u kolima. Uglavnom, uzimam TAJ papir, sećam se da sam se smeškala jer je skoro sve od dokumentacije već bilo spremno za VTO. Užurbano krećem ka izlazu i bacim pogled na nalaze – HIV negativan, HB neg, HC pozitivan. Drzim papir u rukama. Već sam bila na izlaznim vratima kada sam osetila da mi tlo izmiče pod nogama. Vid mi se zamaglio, telo obamrlo a onda sam se srušila. Okupiše se oni oko mene, poliše me vodom, podigoše, a ja reč ne mogu da izustim. Dođe i lekar, pokazujem papir i kažem: ,,Ovo nije istina, zar ne? Greška je u pitanju? Kažite mi da ste pogrešili!” Ali, ne, nije greška – 2 puta rađena Elisa, oba puta reaktivan na hepatitis C. Želim da umrem! Ubeđujem sebe da sanjam, da ću se ujutru probuditi i da je sve ovo bio samo ružan san. Odlazim po uput za mene, ubeđena sam da i ja imam HC. Guglam o Hepatitisu C, o terapiji…O VTO više i ne razmišljam. To je to – nećemo imati dece! Sigurno i ja imam HC. Obliva me talas ledenog znoja, pa talas vrućine. Ne mogu da se smirim i pored šake sedativa koju sam popila. Šetam kao lav u kavezu. Osećam srce kako ludački kuca, želim da prestane. I opet guglam o hepatitisu, saznajem da terapija traje oko godinu dana, da se teško podnosi, a procenat izlečenja nakon godinu dana je oko 60% i to uz stalan nadzor infektologa kao i psihijatara zbog mnogo psihički neželjenih dejstava. Plačem do jutra. Zašto ja? Zašto se ovo meni dešava? Nije fer! Odlazim ujutru i dajem krv. Ubeđena sam da i ja imam HC. Ne jedem, ne spavam, pijem samo vodu. Plašim se sada života, ne smrti. Dobijam rezultate i osetim olakšanje, ali samo delimično. Tada kreću moralne nedoumice. Ne mogu da ga ostavim, biću uz njega dok se ne izleči, nećemo imati dece, ali bar da budemo zdravi, to je sada najbitnije. Obustavljam svu proceduru vezano za VTO, iako je sve vec bilo spremno. Raspitujem se kakva je terapijska procedura. Terapija stara, prevaziđena, teško podnošljiva a on je odbio! Izlečio se generičkim lekovima kojima se ilegalno snabdeo. U razvijenim zemljama već uveliko koriste te generičke lekove, bezobrzno skupe. Kod nas nisu još registrovani, iako u svetu imaju dozvolu. Kod nas se mogu naći samo na “crnom trzistu”. U svom ludilu zaboravim da nismo uradili potvdni PCR test. Preskačemo kvalitativni test, odmah radimo kvantitativni, da utvrdimo broj kopija i genotip virusa. A onda opet ŠOK! Nakon 7 dana me zovu iz laboratorije, kazu NEMA VIRUSA! Radimo još jedan test i NEMA VIRUSA! Nažalost, Elisa je neprecizna indirektna metoda, ume da pokaže lažno pozitivan rezultat! Vrisnula sam od sreće! Kao da mi je neko skinuo tamnu zavesu pred očima. Prestao je i bol u grudima. Nastavila sam tamo gde smo stali nakon par meseci. Dalje šta će biti – ne znam, ali mi je zaista najbitnije da smo oboje zdravi. Možda, ipak, nakon kiše zasija to sunce, možda. Znam samo da život nije ono što planiramo, već ono što nam se dešava. I da je borba, bez prestanka, nekome lakša, nekome teža. KOST U GRLU was last modified: July 30th, 2021 by Sansa 0 komentara 21 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA