NAŠE VTO PRIČE KAD PATNJA POSTAJE SREĆA? 26/06/2018 Samom udajom smatrala sam, normalno, da će jednog dana, kao i kod svih, doći do željenog potomstva, jer to je i bila naša najveća želja od početka našeg bračnog života. Sebe sam računala u osobe koje vode zdrav život, pa sam i verovala da sam i zdrava osoba, jer ne pamtim datum kad sam zadnji put posetila bilo kog doktora. Oboje smo u brak ušli malo stariji, tako da smo bili zreli i spremni za dolazak bebe. Međutim, kako je prošla i prva naša zajednička bračna godina, polako sam shvatala da nešto ipak nije kako treba, jer bebe nije bilo na vidiku. Prvim odlaskom kod ginekologa, bila sam malo smirenija, jer me je ohrabrila da treba samo da se opustimo i živimo život bez tog opterećenja što nema trudnoće. Ali, od te prve posete, kao da sam upala u neki začarani krug zvani – redovne posete lekarima. Svaki doktor kao da se učio na meni, davao svoju dijagnozu i upućivao me kod nekog od njegovih kolega, sa rečima da to nije njegova specijalnost. I tako, od jedne bezazlene kontrole, moj život počinje da se vrti od laika do stručnjaka, od prirode do medicine, od osoba, koje svojim udelom predlažu razne (ne)medicinske tretmane, koji bi mi navodno mogli pomoći. Na sve te naše susrete sa takvim ,,ljudima od pomoći”, postajala bi sve više razočarana i ubeđena da su to samo bezdušne osobe, koje nekim svojim lažnim metodama, stiču za sebe svakodnevno brdo finansijske koristi, zarađujući na tuđoj muci od ljudi sličnih nama, koji su se hvatali i za tu slamku spasa ne bi li došli do svog cilja. Sve je to bio uzalud poklonjen novac ljudima, koje smo tad videli i nikad više. Ne znam samo kako se mogu boriti sa svojom savešću? Ukoliko je uopšte i imaju… I ne obraćajući pažnju, godine lagano odmiču, a mi se još nismo pomerili s početka. I dok su sve mlade žene s lakoćom ostajale trudne i ponosno pokazivale svoje ogromne stomake nastale kao kruna njihove ljubavi, moj stomak je i dalje bio ravan, ili kadkad uvećan, ali jedino od debljine. Mučila sam sebe kako su sve one danas-sutra trudne, a da ja to neću nikad biti, iako sam i ja želela da iskusim sve ono sto drugo stanje nosi sa sobom, a što sam godinama unazad slušala iz iskustva drugih žena, koje su kroz to prošle. Želela sam i ja da se smejem svom ogromnom donjem vešu i da uz razne tekstove iz novina proveravam da li će biti dečak ili devojčica i da prelistavam razne knjige birajući najlepša imena za oba pola i da biram nameštaj iščekujući da saznam koji je pol i da svoje ideje sprovedem u delo. Želela sam puno toga, ali ništa od toga nije se dešavalo. Moja razočaranost je bila sve izražajnija, do te mere da sam počela izbegavati mnoga mesta gde bih mogla sretati mlade majke ili trudnice. Počela sam da zatvaram tu temu, čim bi neko i pokušao da mi da savet za pomoć, pa su zbog toga moji ,,savetnici” ostajali sve suzdržaniji, ne dirajući bolnu temu. Verovatno su me međusobno ogovarali i žalili, ali u mom prisustvu nisu počinjali ništa o tome, na čemu sam im bila i zahvalna, oslobodili su me dodatnog pritiska. I mi sami, nekako, kao da smo se sa tim pomirili, nastavljajući složno da živimo bračni život kakav smo imali još od samog starta. A onda, sasvim slučajno, kao da je Bog samo na nas mislio, na TV ekranu, danima je počela da se pojavljuje reklama, posvećena klinici, koja je pomogla mnogim parovima, sa sličnim problemom, sa kojim smo se i mi borili. Posle svih neuspeha, koje smo do tad imali i bezbroj negativnih testova na trudnoću, onako reda radi, zapisala sam broj te klinike, ne pridajući tome ni najmanji značaj. Kako je papirić ostao tu, gde sam i broj zapisala, kad mi je muž došao s posla, ispričala sam mu o toj slučajnoj reklami koju sam videla, više da bih čula njegovo mišljenje, nego što sam imala želje da se pokrenem u tom pravcu. Taj nedostatak želje je bio možda najviše od straha, koji su nam ti naši ,,prijatelji” preneli vezano za takve klinike, koje po njima nisu za naše džepove, već samo za one koji u životu ne znaju sta da urade sa svim tim silnim novcem, koji su na ovaj ili onaj način prisvajali kao svoj. ,,Pa ako želiš da pokušamo i preko te klinike, pozovi i zakaži pregled, čisto da znamo da smo baš sve pokušali”-bile su reči mog muža, posle moje njemu izložene priče, a koje su mene mučile celu noć, terajući me na razmišljanje da li da još i to probamo. I pošto kažu da je jutro pametnije od noći, a ja iscrpljena od nesanice, odlučujem da ih ipak pozovem, jer i tako nemam šta da izgubim, novac smo i do sad gubili, tako da je to “deža vu”. Ljubazan ženski glas sa druge strane žice, posle kraćeg razgovora zakazuje naš prvi pregled kod jednog od njihovih lekara specijalista, koji su tu kao tim radili. Želela sam da verujem njegovim rečima, kojima nam je dao nadu da nikad nije kasno i da za nas postoje još uvek dobre šanse, iako smo već bili na toj starosnoj granici. I bez oklevanja i suvišnih reči rekao nam je da je najbolje da se uradi postupak vantelesne oplodnje i to što pre. Što se nas tiče, mi smo bili spremni odmah da počnemo sa analizama koje su od nas tražene, ali taj spisak nije bio baš kratak i svaki taj nalaz morao se odraditi privatno, jer u državnim bolnicama nije bilo moguće. Od tada za nas počinje novi začarani krug, zvani skupljanje i odvajanje novca, za sve ono što smo i planirali početi, a pored toga trebalo je i plaćati sve dažbine i to od jedne muževljeve plate, a još smo i podstanari. Hrpa papira polako se počela povećavati,a spisak se privodio kraju….I baš,kad smo pomislili da smo na korak do svog cilja, izdešavale su se neke nepredviđene okolnosti, koje su nas opet vratile na početak,jer svi nalazi važe 6 meseci,a naši su bili blizu isteka….. Vreme leti, kao da mu se žuri i čini mi se kao da smo juče tu došli prvi put, a ono godina pri kraju. Ali, kad smo do sad već toliko uložili, želeli smo da nastavimo našu borbu, koliko god nam to finansije dozvole. Nakon skoro dve godine, pošto smo već imali iskustva sa papirologijom, krenuli smo još spremniji i odlučniji da uspemo u svojoj nameri. I konačno smo i zvanično dočekali datum koji nam je doktor odredio za sam postupak. Međutim, ja kao večiti skeptik, kao neko koga je život tome naučio, razmišljala sam da nam i sad nešto može poremetiti plan, ali Bog je ovaj put bio na našoj strani, pa nije to dozvolio. Posle odrađenog postupka, strogo sam se pridržavala mirovanja, bežala od buke, nervoze, stresa, uključujući sama sebi terapiju koja mi je određena i koju sam u minut gledala da primim. Onda dolazi 14 najdužih dana u mom životu, a samo iščekivanje me je ubijalo. Bila sam sigurna u njih i nisam sebi dozvoljavala ni da pomislim na neuspeh, ali kao što me i do sad život šamarao ni ovaj put mi nije ostao dužan, jer kad sam uradila nalaz Betahcg doživela sam čini mi se najveće razočaranje do sad. Valjda što sam previše verovala i nadala se. Sad sam bila ubeđena da je problem ležao sve vreme u meni, ili u nama, i da mi jednostavno nismo, kao par kompatibilni da budemo roditelji. Dugo vremena posle toga mi je trebalo da izađem iz depresivnog stanja i da se vratim normalnom životu, da prihvatim činjenicu da nije smak sveta i da nam taj neuspeh bude još jedan jači pokretač na putu ka uspehu. Iako sam mislila da sam upoznata sa svim što je za postupak potrebno, kad smo došli ponovo u kliniku, oni su me demantovali, samim tim što su nam ovaj put predložili da bi bilo pametno da zamrznemo embrione, u slučaju da ni sad ne uspe, a budemo se odlučili nekad ponovo na postupak. Kad smo stigli kući razmišljala sam šta nam je pametno da uradimo, pa stavljajući na vagu zamrzavanje ili samo postupak, a upoređujući sa svim nalazima, koji bi nam mogli zatrebati, shvatila sam da je doktor u pravu i da tako sebe možemo poštedeti sve one trke oko završavanja papirologije. Ali, kao i uvek, naš najveći problem jeste finansijske prirode, jer ta metoda nije baš jeftina. Opet te proklete pare, do kada će nam to biti prepreka? Šta smo se toliko nekom zamerili da ništa, baš ništa ne možemo lako da dobijemo, već da se moramo izboriti svim silama za nešto što nam je toliko bitno u životu? Kakva je ovo loša karma koja me kao senka prati kroz život, ne dozvoljavajući mi da uživam kao sav ostali svet? Mogla bih tako u nedogled da postavljam pitanja, ali znala sam da mi je to uzalud i da odgovore verovatno zna samo Bog. A onda, onaj moj pokretački duh se javlja i kaže mi nastavi se boriti, umesto sto tu kukaš nad svojom sudbinom i svojim životom, razmišljaj pozitivno pa će tako i biti. I baš tad kad sam ustala kao feniks iz pepela i sam Bog, kao da je želeo da nam ovog puta lično pomogne, nešto neplaniranih para nam je svako malo bacao i za kratko vreme naš problem je bio rešen. Uradili su mi embriotansfer, gde su odvojili 12 blastocisti, od kojih je 8 opstalo, a pred postupak nam je saopšteno da su tri uspele da prežive i čekaju na svoje vraćanje. Oni su ih nazivali embrionima ili blastocistama, a za nas je to bila željena sreća i radost, koja nam je godinama unazad bila uskraćena. Tog dana (na Veliki petak-veliki i uzvišeni Bog je bio uz nas), a ja nisam bila opuštena kao prošli put, već mi je celo vreme prolazilo kroz glavu kako će moj organizam sve to prihvatiti. Sećam se da mi je doktor, da bi me malo rasteretio, kroz šalu rekao ,,Valjda će nam ovaj petak biti taličan“, a ja sam mu odgovorila “petak za metak”, na šta se on samo nasmejao, a ja sam se zacrvenila od neprijatnosti; kako sam mogla tako nešto da lupim. Kakva sramota. Posle odrađenog postupka, vraćena su mi dva embriona, ali sad sam pokušala da malo provedem opuštenije taj period do rezultata i da se normalno krećem i obavljam bar one lakše kućne poslove, jer tako ću manje misliti na ono što treba da se desi. I već lagano, dolazi onaj period čekanja, neizvesnosti, pomešana osećanja, preterana želja za uspehom i strah od neuspeha. Još jedan, kao i predhodni put, lep, sunčan i pravi prolećni dan me prati po nalaze. Ali, kako sam se primicala labaratoriji moj strah je postajao izraženiji, noge sve teže, dlanovi sve više znojavi. Za razliku od prošlih nalaza, ovog puta sam samo pokupila kovertu, nemajući snage da pitam kakav je rezultat, samo sam izašla, jer ako bude negativan sakrila bih se negde i isplakala, kao kiša i definitivno odlučila da dignem ruke od svega, jer sam previše izmučena i umorna od svih negativnosti koje smo doživeli. Ali, tek sad mi nije ništa jasno-prošli put je rezultat bio 0 a sad je 15, šta se dešava, da li je uspelo ili ne, da li je to dobro ili loše? Zovem jedinu osobu, koja bi u tom trenu mogla rešiti sve te moje nedoumice i dileme i kao iz daljine, sa druge strane žice, odzvanjaju mi reči ,,Čestitam,uspeli smo, trudni ste!”. Jesam li to ja dobro čula ili sam od velike želje umislila da sam čula? Opet pitam, čisto sigurnosti radi i opet dobijam odgovor da sam TRUDNA. Da li da plačem od sreće, da li da se smejem, da li da slučajnim prolaznicima kažem ono što sam upravo saznala? Naravno, ništa od toga, jer koga je briga za moj život i moju dugogodišnju borbu sa sterilitetom. Ali, koga onda prvo da zovem-muža, moju porodicu, njegovu, prijatelje, osobu od poverenja? Još uvek nikog, jer mi je bilo potrebno da prvo sama sredim svoje misli i prihvatim sve ono što sam upravo saznala, pa tek onda da hvatam muštuluk, od svih ostalih. Danima, posle te srećne vesti, naše porodice su plakale od sreće, pokušavajući da to tokom našeg razgovora sakriju, a onda iz njih krene bujica dugo skupljanih osećanja koja kao da su samo čekala ovaj dan da isplivaju na površinu. Kako je vreme odmicalo, a moj stomak se počeo poznavati, osećala sam se sve više ponosnom i sa osmehom od uva do uva bi potvrđivala ko bi me pitao neki detalj o tome. Zaboravih još da napomenem da su se u mojoj utrobi, umesto jednog, nalazila dva mala bića koja su čekala svoje vreme, da dođu na ovaj svet i u naše živote. Sasvim nesvesno, moji dlanovi su često bili naslonjeni na stomak, kao da sam tako želela da im dam do znanja da ih svi jedva čekamo ugledati i da su više nego dobrodošli u naše živote. Osećala sam svaki njihov pokret i uživala stalno kad bi se po malo pomerili. I tek sad znam da su sve one trudnice bile u pravu, kada bi govorile da je to jedinstven osećaj, koji se ne može ni jednom rečju opisati, već se mora lično doživeti da bi drugi shvatili o čemu se pričaju. Izgleda da se i njima žurilo da nam donesu radost i sreću, pa su malo požurili sa rođenjem i na ovaj svet došli u 29. gestacijskoj nedelji – jedan dečak i jedna devojčica. Ali, kako smo mi navikli da naša sreća nikad nije potpuna, tako smo i sad morali prihvatiti činjenicu da nam po ko zna koji put predstoji put pun straha, neizvesnosti, nade u Boga i bolje dane, jer samim tim sto su toliko rođeni pre termina, morali su biti pod stalnom kontrolom pedijatara, neonatologa, medicinskih sestara, koji su se iz dana u dan borili za njihove, kao i za živote mnogih drugih beba prevremeno rođenih. To je period koji ujedno želim i da zaboravim ali i da pamtim, jer kako nam ih je Bog dao, verovali smo u Njega da će nam ih i sačuvati od svakog zla. I sa pravom mogu reći, da su ta deca određena da slave dva rođendana – jedan, onaj kad su se rodili i ugledali svetlo dana, a drugi je 17. novembar, dan koji je Svetska zdravstvena organizacija proglasila kao dan namenjen samo njima-bebama rođenim puno pre terminskog porođaja. Ne želim da pišem o tim lošim danima koji su sad iza nas već o tome da su moji dragulji dobro i da polako napreduju, pokušavajući da dostignu onu težinu koju njihovi drugari, koji su se rodili u terminu, imaju i zajedno sa nama se bore da preguraju one krizne situacije i da svakom i najmanjom promenom na bolje, našim licima vrate sjaj i one iskre u očima, dajući nam do znanja da su se sav trud, muka i patnja itekako isplatili i da je naš život tek sad dobio smisao i da vera u bolje sutra, ni u ovom ubrzanom toku života, nije izgubila smisao. Samo treba biti uporan i istrajan u onome što se silno želi i da će rezultat kad tad biti ostvaren. KAD PATNJA POSTAJE SREĆA? was last modified: April 6th, 2019 by Dragana 0 komentara 31 Facebook Twitter Google + Pinterest Dragana MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA