MAGAZIN ŠANSA ZA RODITELJSTVONAŠE VTO PRIČE DRUGI PLAN 11/03/2019 Pored tri brata, rodila se i ja princeza, jako željena, mažena, pažena i od braće i od roditelja. Ali ne i od života. Na samom rođenju, pa sve do danas sam greška lekara. Prve greške postajemo svesni mojim prvim koracima, levi kuk iščašen na rođenju, noga kraća za 3cm (a ja beba sa desetkom). Prva operacija sa osam godina, godinu dana gipsa, još toliko kolica, štaka, fizikalnih terapija, opet onih novih prvih koraka. Borim se. Dete sam, ali borim se. Jer i ja bih da vozim bicikl, da se sankam, da idem u školu. Tada još uvek nesvesna težine operacije, maminih uplakanih očiju i šaputanja sa lekarima. Odrastam i shvatam da život ima za mene drugi plan. Upala slepog creva, hitna operacija. Rekoše rutinska, za dva dana će ona kući. Ali ne. Posle dva dana ja se opet vraćam u salu i kao punoletna potpisujem odobrenje za ponovnu operaciju sa molbom u očima: Uradite šta morate, samo da ova bol prestane. Bila je to sepsa i druga greška lekara. Tada već svesna težine ponovne operacije i uplakanih očiju svoje majke. Sada ćete pomisliti da se meni nije desilo ništa lepo u životu. Ali jeste. I hvala Bogu na tome. Desio se On. Moj muž, moja podrška, snaga, vetar u leđa. Upoznali smo se i zabavljali cela tri meseca. To je bila TA ljubav. Ona prava. Kao kruna na tu ljubav, usledilo je naše venčanje. Mladi, lepi, zaljubljeni, puni života. Mislili smo tada da je ceo svet samo naš. Ali to mišljenje je kratko trajalo. Ubrzo sam shvatila da život za mene opet ima – drugi plan. -Pa kada će ta beba? Ima li kod vas šta novo? Šta čekate? – kreće sipanje soli na živu ranu. -Šta im vredi, vole se, vredni su, slažu se, ali eto nemaju dece – svakom rečju bol je sve jača, a tišina u kući sve teža. Okružena porodicom i prijateljima vidim da i oni u životu prolaze kroz razna iskušenja, bore se da završe školu, fakultet, da nađu dobar posao. A ja? Ja se od kada znam za sebe – borim za život. Prvo za svoj, a sada da rodim novi. Idemo opet od kinike do klinike, od doktora do doktora i tako teče moj život. On teče, a ja osećam da se raspadam. Emotivno sam istrošena, fizički iscrpljena. Ja polako umirem iznutra! Dokle više lekari i bolnica, koliko još operacija i tih hitnih ružnih krivudavih rezova? Muka mi je više od laboratorije, igle, sestara i belih mantila. Eto, postala sam i Tetka i Ujna. Obožavam ta dva mala bića u svom životu, ali uhvatim tako sebe nekada, gledajući ih, kako razmišljam, da li će mi ikada zatrebati te benkice, portiklice, cucle i flašice…? Da li ćemo moj muž i ja stići do ove glavne kupovine? Ja razmišljam. Evo i dalje samo razmišljam… Koračajući kroz sve ovo polako zaboravljam kako izgleda živeti. Čini mi se da godinama već ne živim, samo se nadam i razmišljam. Nije isto živeti i nadati se. Živiš punim plućima, sapliću te problemi, dolaze i prolaze ljudi, ali nastavljaš da dišeš. A ja patim, dugo i duboko i to traje. Godinama traje. Iscrpljuje me. Kada sam doživela prvi spontani, moje srce se raspalo u komade. Ali bili smo mladi. Razmišljala sam dugo o tome da je pred nama mnogo vremena, da se volimo i da nas čeka novo maleno srce koje ce biti snažnije i jače. Desilo se i to drugo novo srce. Spojili smo se jos više. Bio je to osećaj koji nikada neću zaboraviti. Osećala sam se tako jako, tako sigurno. Verovali smo da je to to. Mazili smo stomak i uživali u sreći. Ali… Kratko je i to trajalo. Raspad je usledio ponovo. Komadi moje duše nalazili su se svuda. Kao da se crni oblak spustio na moj život. Opet se sve srušilo, a ja nemam snage da opet sve sakupljam i sastavljam. U njegovim očima sam pročitala da nema odustajanja, pronašla snagu i ponovo ustala, počela da sastavljam svoje deliće rasute svuda. Tražila sam sebe u njegovim očima. Slušala njegov dah. Želela da živim. Da se borim. Leto, more i saznanje da opet ispod svog slomljenog srca nosim jedno malo celo srce – mojoj sreći nije bilo kraja! Mislila sam da sanjam i dobro sam mislila.Zbog bola koji mi je onemogućio bezbrižno letovanje, bila sam prinuđena da se javim u Hitnu pomoć. Rekavši da postoji mogućnost da sam trudnica, dobijam uput za ginekologiju. Prima me sestra rečima: – Bože, koja si ti po redu večeras? Sačekajte dok dođe doktor. Na moju sreću ili na žalost, dolazi doktor, vidno ljut. Posle pregleda bolovi su još jači, da li zbog neljubaznosti, grubosti prilikom pregleda ili zbog reči posle kojih je počela i duša da me boli? – Ovo je izgleda vanmaterična, – reče doktor sestri i ne trepnu. Božeee, pa zar je moguće? Dve sam trudnoće već izgubila? Zbog svega ranije doživljenog, mrzim bolnice, lekare, sestre, bele mantile. Beta-nalaz pokazuje trudnoću, ultrazvukovi i doktori, neusaglašeni. Materična? Vanmaterična? Kod jednog jeste, kod drugog nije, kod trećeg se vidi „nešto“, ali eto nije siguran. Pomislih u sebi – Ma nema veze samo Vi nagađajte, ne boli ništa, meni su srce slamali i dušu vadili i bez anestezije, pa preživeh. Dok su doktori nagađali šta jeste, a šta nije, došlo je do pucanja desnog jajovoda i hitne operacije. Bila je to vanmaterična i treća greška lekara. Budi me sestra rečima: – Da li ste dobro? Znate li gde ste i šta Vam se desilo? Ne! Nisam dobro! Vrištim iz sveg glasa, ali glasa nema. Opet sam se raspala u komade. Raspalo mi se i srce i duša. Komadi su se rasuli svuda – po mom životu, po mom braku, po mojoj porodici, po mom poslu, po mojim prijateljima i po mom suprugu. Emotivno se nismo udaljili. On i ja, bili smo bliži jedno drugom baš u teškim trenucima, bili smo MI. Bio je tu da istrpi svaki moj izliv besa, svaki nervozan sat, dan.Svaki loš otplakani rezultat, svaku užasnu glavobolju. Bio je tu! Počeli smo sa čestim odlascima kod lekara, sa sakupaljanjem silnih rezultata, analiza. Često sam bila na nekim pregledima, kod nekih lekara. On je bio tu. Držao me je za ruku. Uvek je bio tu. Tako stamen i tako jak, istrajan u celoj ovoj borbi. Jednog dana doktor mi je rekao da mi predlaže vantelesnu oplodnju jer to je jedino rešenje. Odstranjen mi je desni jajovod, a levi nije prohodan. I tada je On bio moj vetar u leđa. Nisam znala puno o tome, a strah od ponovnog neuspeha me je paralizovao. Ali jedino bitno je bilo da taj proces vodi direktno tamo čemu se ja nadam – do Moje Bebe. Odlazimo na prvi pokušaj – i ništa. Opet ništa. Pa kako ništa? Zašto ništa? Jeste li sigurni? Nemoguće da je ništa. Nemoguće da nije uspelo. Nula na rezultatu u laboratoriji i moje noge koje klecaju po ko zna koji put. Nestaje svaka moja nada, opet prestajem da dišem. Po ko zna koji put osećam tu prazninu u srcu u duši. Slomljena, izgubljena, iscrpljena. Plakala sam tada kao nikada pre i zavidela suzama što beže iz mog umornog tela, jer da mogu pobegla bih i ja. Opet se raspalo sve ono već po ko zna koji put sastavljeno, opet mi se srušio ceo svet pod nogama u komade. Ovoga puta nije bila greška lekara, odrađeno je sve po protokolu i baš onako kako treba. Ali eto život za mene opet ima – drugi plan. Moja životna priča me ne definiše, ona je samo deo mene. Jeste još jedna tužna priča, ali je nešto što je u današnjem vremenu, nažalost, krajnje normalno. Proći će me i ovaj neuspeh, bilo bi glupo da neće, jer nema smisla zatvarati se i kukati. MI idemo dalje i čekamo povoljan period da se to desi. Ovog puta ja za život imam – DRUGI PLAN. Violeta Gojković Milosavljević Priča publikovana u MAGAZIN ŠANSA ZA RODITELJSTVO 3 DRUGI PLAN was last modified: February 5th, 2020 by Miroslava 0 komentara 20 Facebook Twitter Google + Pinterest Miroslava MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE 18. BROJ MAGAZINA ŠANSA ZA RODITELJSTVO NAŠE PALČICE PORUČI BESPLATAN PRIMERAK NOVOG MAGAZINA GDE MOŽETE PREUZETI NOVI 18. BROJ MAGAZINA... ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE VTO REČNIK UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! 17. BROJ MAGAZINA ŠANSA ZA RODITELJSTVO OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… PROBLEM O KOM SE RETKO GOVORI –... KAKO FUNKCIONIŠE DONACIJA REPRODUKTIVNIH ĆELIJA U SRBIJI DA LI ZAJEDNIČKI TRANSFER DOBROG I LOŠIJEG...