NAŠE VTO PRIČE DOK SI TI SPAVAO… 28/10/2017 Dok ovo pišem moj mali sin spava…Voli da spava…i kod kuće i u vrtiću…Veoma je nemiran, znatiželjan, brz i svemu što radi, pa mu je san neophodan…Ćerka je u školi…drugi razred gimnazije…Prava cura…A ja teba da pišem o njemu, o načinu na koji je postao deo našeg svemira…Kako opisati želju koja se rađa i raste, svakoga dana više? Želju koja je opterećena preprekama i neuspehom koji mi se smejao svakog dana, skoro 4 godine… Prvo dete rodila sam mlada po godinama ali već tada iskusna u borbi za potomstvo…Njihov otac spada u generacije koje su rasle u „bezbrižno“ doba bivše zajedničke države, kada se zabavljalo sa devojkama iz dobrih kuća, kada se znalo sa kojom se curom može ići dokle, sa kojom se „pravi beba“, sa kojom se „čuvamo“. Kondom se nije koristio jer se on samo koristi sa „određenim“ ženama, od kojih se nešto može „zakačiti“ ali sa takvim se nije ni započinjao razgovor. Dakle, više decenija nezaštićenog odnosa i nepostojanja očiglednih simptoma polno prenosivih bolesti, sve to dovelo je do stanja u kojem su svi parametri bili loši. Posle dve godine pokušavanja pokrenuli smo tešku temu i počeli ispitivanja. Moja mladost je bio naš adut u rukavu i motor pokretač za nove i nove metode za poboljšanje spermograma. Paralelno sam prošla kroz rutinska ginekološka ispitivanja, koja su samo potvrdila sumnje da su dugogodišnje nelečene infekcije kod mog muža uzele svoj danak. Nalazila sam tada bezbroj oglasa za preparate – čajeve, aminokiseline koje pomažu unapređenju parametara spermograma. Nema onoga koji nismo probali. Rezultati se prate na višemesečnom nivou…sporo, jako sporo…a želja i potreba rastu kvadratnom progresijom. Paralelno sa isporbavanjem preparata suočavali smo se sa padovima energije i volje, koji su uvek bili kratkotrajni, jer se uvek pojavljivao novi i novi preparat koji je davao nadu da ćemo ojačati. U to vreme, skoro svakoga dana i svuda sam viđala bebe, merila na dlanu čarapice u broju 18, činilo mi se da su svi lako i brzo ostajali trudni u mom okruženju. Kako je vreme išlo počeli smo mučno da gledamo na sam čin „pravljenja bebe“, što je delovao kao najveći apsurd..Nekada postojala želja, a tih dana je trebalo da apstiniramo jer je rečeno da je tako potrebno pre davanja uzorka…Ili je bio ovulatorni dan a mi smo bili umorni, nervozni, imali goste. Sve teže je bilo odgovarati na pitanja u društvu i komšiluku zašto čekamo sa bebom, naročito ako se uzme u obzir da je on već u godinama. Kako objasniti da nama ne ide ono što pola sveta radi lako i sa uživanjem? Kako objasniti da je čin najveće intime postao teret? Kako objasniti da ne znamo zašto smo baš mi ti koji ne mogu? Kako objasniti sebi sve to? Kako spremiti sebe da možda nećemo uspeti? U to vreme postupak vantelesne oplodnje nije bio toliko čest. Nije se o tome pričalo u državnim klinikama, koje su nama jedino bile dostupne za lečenje i ispitivanje, jer smo imali takva primanja. Ostali smo rano bez roditelja, oboje, te nismo imali ni psihološku pomoć za prevazilaženje problema, niti finansijsku za eventuelne dodatne tretmane i preglede u nekoj privatnoj klinici. Iskreno, nisam imala ni poverenja u lekare iz privatne prakse jer se svašta pričalo o iznosima koje su naplaćivali za preglede. Na nama je bilo da se borimo i sa strahovima, nadama, porazima ali i samim sobom, sa našom vezom i komunikacijom koja je često bila opterećena velikom željom i mnoštvom pitanja…Ni u jednom trenutku nisam želela da se pomirim sa činjenicom da neću uspeti da budem (opravdano) debeljuškasta, da ću baš ja biti ta uskraćena. Stalno sam ponavljala da je vreme na mojoj strani i moje mlade godine…Svaki ciklus sam doživlajvala kao novi gubitak…Ponekada sam plakala a nebrojeno puta odbila da se vidim sa nekom drugaricom koja ima bebu… Onda sam promenila posao, tačnije počela da radim u jednoj privatnoj kompaniji. Bolje bi bilo da kažem da sam počela da radim u jednom modernom rudniku…ali to su bile takve godine…i tako je bilo skoro svuda. Dnevni rad od oko 12h, svaka druga radna subota i svaka druga radna nedelja. Vremena je preostajalo samo za spavanje i regeneraciju. Malo za pogled, dodir, razgovor, rasterećenje od svega što posao nosi. Ipak, bilo je prisutno i olakšanje zbog znatno većih finansija koje ulivaju neku vrstu sigurnosti da će se moći lakše živeti. Onda se desio drugi dan januara Nove godine, sveže, tek postavljene na noge, a prvi dan kada smo imali malo više sna i nešto malo vremena za nas….Ludilo posla se nastavilo već narednog dana, te često nisam uspevala da odem u prodavnicu jer su se one tada zatvarale ranije od mog radnog vremena. Ulošci koje mi je muž kupio bili su debeli, bez krilaca, grozni…i dugo sam ih nosila po torbi tog januara…iščekujući redovan ciklus…koji nije došao ni do kraja meseca…Došao je kraj meseca, na to me podsetio datum rođendana moga brata…Rođendan je došao ali ne i ciklus…Izdržala sam još svega tri dana nakon tog saznanja dok nisam otišla u apoteku i kupila…prvi put u životu, test za rano uvtrđivanje trudnoće…Na putu do kuće, u autobusu pročitala sam da je veoma precizan i da nije neophodno da se uzme jutarnji uzorak urina. Ušla sam u stan, pravo sa vrata ušla u kupatilo. Bila je subota, 27. januar 2001.godine, 18 časova. Dve obojene crte pojavile su se na test pločici u roku od par sekundi…Saopštila sam radosnu vest odmah po izlasku iz kupatila i dobila „muški“ odgovor: „A šta ćemo sada?“. Sreća, strepnja, želja da se svima saopšti, strah da li je to to, da li sme da se objavi ovako rano, da li će sve biti u redu…Sve u par minuta …pa opet iz početka…sve to!!! Pogled u ogledalu!!!To je to!!!Sada sam ja trudna!!!Kako li izgledam???Kakve su mi oči? Šta se promenilo???Kakva ću sada biti??? Trudnoća je prošla divno…osim što sam odmah dobila otkaz u privatnoj kompaniji, čim sam saopštiloam radosnu vest…Radovala sam se svakog trenutka osećanjima koja su išla uz trudnoću. Čak nisam bila ni zabrinuta što sam bez posla. Imali smo za osnovno…ostalo će se već nekako srediti. Porodila sam se lepog oktobarskog dana, prema evidenciji lekara u 42.nedelji trudnoće, a ja sam znala da je beba začeta 2. januara stigla tačno posle 9 meseci…Rodila se moja cura i ostvarila moje snove iz devojaštva…U mom svemiru – kada se kaže beba – misli se na devojcicu…Podizanje bebe i dece u Srbiji veoma je zahtevan posao…kada nemate posao, kada nemate pomoć roditelja ili rodbine, te sam ubrzo, po rođenju malene, shvatila da neću moći ubrzo da ponovim podvig. Da mi je neko rekao da će proći čitavih 11 godina dok ponovo ne budem mama…Odmah bih skupila snage za dalje…Ali… Posao sam dobila kada je malena imala oko 15 meseci, a poslovi su se smenjivali na par meseci. Nekada sam ja odustajala jer nisu imali smisla, a nekada je posao meni pokazao vrata… Godine su se nizale, borbe razne smo vodili, kao i veliki broj porodica koje su u Srbiji živele od skromnih primanja… Nakon 4 godine shvatila sam da je za mene važnije da se ostvarim kao majka ponovo, da podarim ćerki sestru (to mi je bila prva ideja) i da kao još mlada osoba uspešno iznesem još jednu trudnoću. San o velikoj porodici, sa troje dece, polako je bledio jer su surove finansije osvešćivale svakoga dana da je za više dece potrebno i više sredstava. Prvih godinu dana nisam se obazirala na ciklus koji je dolazio redovno uprkos našim redovnim odnosima u svakom periodu ciklusa. Nakon druge godine sumnja se uvukla u mene, nešto kasnije i na mog muža, ali još me nije obuzela panika, jer sam već rađala. Kada je Princeza napunila 7 godina shvatila sam da nešto nije u redu, ponovo smo obnovili pretrage i shvatili poražavajuću činjenicu…da smo propustili dragoceno vreme. Spremogram je skoro sasvim postao loš, ni jedan parametar nije bio u granicama prihvatljivog…Skoro nepopravljiv…. Kao bljesak iz mraka došla je do mene rečenica doktorke odmah posle porođaja: „ Ako želite još dece, nemojte praviti pauzu!“. Ponovo smo počeli u istom ritmu…samo skoro 8 godina stariji…i on i ja…Ponovo smo počeli da tragamo za recepturom koja će unaprediti naš problem…Ponovo sam počela da variram u osećanjima, da se nadam, brojim, pokušavam da shvatim. Iako se činilo da dete koje imam može da bude uteha ona je to bila samo jednim delom jer je ujedno i podsećala da se to već desilo i da mora i treba da se desi opet. Ako smo uspeli jednom…mora da možemo još jednom…A u biologiji čoveka nije sve uvek jednostavno i logično…U ovom periodu internet je bio mnogo razvijeniji, dostupniji, pa sam upredo sa lečenjem počela i da se raspitujem, čitam, učim. Mislim da nema oblasti koju nisam istražila. Raspitivala sam se kod poznanika koji su bili u sličnom problemu. Sada ih je bilo više, o problemu neplodnosti parova sve je više naslova, članaka, tema, foruma…U čekaonicama vreme sam prekraćivala skupljanjem informacija i iskustava drugih žena. Sve su me razumele, saosećale sa mnom…ali samo do trenutka kada sam saopštavala da već imam dete. Retko koja je shvatala zašto se trudim, zašto se ispitujem i ja, zašto tragam za rešenjem jer to sve nije tako važno ni teško kao kada nemaš dete. Podržavala sam ih, savetovala o onim temama o kojima sam znala ili saznala, ali čini mi se, da sam u mnogim pogledima imala i neku vrstu pomešanog čuđenja i malo prekora „ti nemaš problem, ti ne možeš da razumeš, tebi ne može da bude teško“…A bilo je teško…Bilo je veoma teško. Bila sam član jednog on-line foruma o roditeljstvu, iz dana u dan prolazila sa mnogim neznanim damama lične i porodične traume. Živela sa njima i kroz njih se borila, hrabrila, padala, plakala, radovala se njihovim uspesima i čekala svoj red. Bila sam svesna da na forumu ima žena koje su aktivne godinama, neke čak 10 godina, i da nisu sve priče imale sretan kraj. Opsedala su me pitanja: Da li smo propustili naš „zlatni period“? Da li sam bila sebična i odlagala drugu trudnoću? Da li sam nezahvalna? Meseci su prolazili, ideje za rešenje nadolazile i propadale, ređali se lekari, po preporuci…Sada smo mogli sebi da priuštimo malo bolji život, ali svakako ne onaj u kome možemo da se lečimo u privatnoj ginekološkoj klinici. Jedan poznanik mi je preporučio jednu privatnu kliniku. Verovala sam da nama to nije potrebno. Mi smo već jednom uspeli!!! U toku naredne dve godine imala sam dve histreoskopije, jedan postupak HSG-a, i 5-6 inseminacija i mnogo prolivenih suza i teških momenata kako sa sobom, tako i sa mužem. Rezultati analiza stalno su potrvđivali jedno – spermogram je veoma loš. On je često bio pod većim stresom od mene, znajući da je problem do njega. Jednako bih se trudila i da je problem bio do mene. Vreme je prolazilo neumitno, pa sam i ja došla do starosne dobi u kojoj sada ja počinjem da budem u riziku za trudnoću…Četrdeseta pred vratima….Kada smo shvatili da je VTO jedino rešenje nastupio je period u kome smo smišljali kako da nađemo novac za taj poduhvat. Raskinuli smo polise životnog osiguranja, skupljali smo svaki novac koji je (spletom okolnosti) u narednih godinu dana, po malo, pristizao sa mog posla i skupili novac za prvi pokušaj. Naša borba trajala je u ovom trenutku već skoro tri godine! Moje kolege na poslu izdavalo je strpljenje…Za moje izostanke sa posla, za kašnjenja, za neraspoloženja…za upotrebljene špriceve i igle koje su ostajale iza mene u toaletu poslovne zgrade u kojoj sam radila (sama sam sebi davala hormonsku terapiju, da bih smanjila broj izlazaka sa posla u toku radnog vremena)…Moja rodbina pratila je pomno šta se dešava u našj borbi ali uz neku dozu sažaljenja i pitanja: „Zašto sve to radimo?“. Obratili smo se, nakon nekoliko drugih, „onoj“ klinici za koju mi je preporuku dao prijatelj, još davno…Doktori su se odlučili za kraći hormonski protokol, jer sam imala uredni hormonski status…Od 5 jajnih ćelija oplodile su se dve…A trudnoća se nije ostvarila…Niko nije bio tužniji od mene…niko me nije baš sasvim razumeo… Ali me je moja Princeza oporavila…jer je bila tu. I sada, dok pišem, zadrhtim, zasuzim…kada se setim trenutka kada je stigao negativan rezultat posle prvog postupka…Ali u istom danu desio se i nesvakidašnji razgovor sa mojom doktorkom…koja me je pozvala i rekla samo „idemo dalje“…i dodala…“drugi pokušaj ti nećemo naplatiti“. Ko u današnje vreme nekome poklanja nešto što vredi par hiljada evra!!!?????Ispostavilo se da mi je doktorka poklonila jedan novi život!!! Možda su moje iskrene želje i misli dovele do ovoga ali mislim da je sve u mom životu zarađeno, iskreno i samostalno….Drugi pokušaj VTO je ostvaren u dugom protokolu. Imala sam 8 jajnih ćelija, 5 se oplodilo. Punkcija jajnih ćelija i oplodnja se desila (opet) 2. januara te godine a doktorka mi je vratila 3 emrbiona uz komentar da za moje godine protokol nalaže da se vrate samo dva ali ona zna da sam ja snažna i da ću izgurati sve. Termin za porodjaj je bio isti, kao i prvog puta. Trudnoća je bila opet čarobna…A ovoga puta nosila sam dečaka. Strah od rezultata amniocenteze razbilo je iznenađenje od saznanja da je u pitanju dečak. Preosetljiva od hormona ponavljala sam „kako ću se snaći sa njim“? Šta ja znam o dečacima? Kako se igra sa njima? Dali smo mu čarobno ime…Simbolično…da zna da je rezultat ljubavi, upornosti, malo sreće i vere jedne doktorke u mene. Duboko sam ubeđena da je on onaj „treći“ embrion, koji se po pravilima ne vraća starijim ženama…I ova trudnoća je prošla divno, uz malo više pregleda i kontrola. Porodili su me prirodno, za šta su mnogi rekli da je luda odluka jer sam jedva ostala trudna…par dana pre termina za porođaj (za svaki slučaj). Mali Zmaj se odavno probudio…Ja sam pri kraju radnog dana (i radne nedelje) i žurim da odem po njega u vrtić. Skoro je napunio 5 godina i obožava svoju (skoro u dan) 11 godina stariju sestru. Liče i podsećaju me stalno koliko blago je što imaju jedno drugo. U našoj dugoj borbi mnogo mi je pomoglo savetovanje i svojevrsno druženje na forumu sa nepoznatim ženama koje imaju isti problem. Pozorišna predstava „Plodni dani“, u Ateljeu 212, je sjajno opisala veliki deo problema na koji nailaze parovi u borbi sa neplodnošću. Iako je trajalo dugo…opet bih prošla kroz sve. Imam više bora od tih par godina borbe, ali i one od smeha sa mojim klincima. Svima koji ovo čitaju želim da dam svu snagu koju sam imala i koju sada mogu da dam. Ne zatvarajte se u svoj problem. On nije samo vaš. Mnogo je sličnih vama. Podelite ga sa nekim i bića vam lakše. Možda baš meni… Napisala: Tatjana Beuk DOK SI TI SPAVAO… was last modified: May 1st, 2020 by Sansa 2 komentari 15 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA