NAŠE VTO PRIČEU FOKUSU INTERESOVANJA DOĆI ĆEŠ PONOVO… 08/12/2020 Autorka: Sandra Jovanović U zemlji Srbiji kad se udaš – očekuje se od tebe da rađaš. Očekuje se od žene da bude majka, a od muškarca da bude otac. To su očekivanja. Ipak, jedno su očekivanja, drugo želje, a treće mogućnosti. Kad sam bila mala mislila sam da su deca najveće blago, kad sam malo porasla – mislila sam da su još veće, a sada mislim da su najveće. Da li zbog toga što ih još uvek nemam, pa čovek želi da ima ono što nema, ili pak iz drugih nekih razloga – ne znam. Jedino što sada znam je da ne može svaka žena da bude majka iako ima želju, iako misli da su deca najveće blago…. Sa 11 godina imala sam nesreću da zbog greške lekara doživim, kao devojčurak, pucanje slepog creva. Tako bezazleno, a tako kobno za mene. Bila sam najmlađa osoba na odeljenju ginekologiji tada…Zvali su me Tufnica jer sam imala tufnastu alergiju na neke lekove. Još sam bila dete koje razmišlja o lutkama i igračkama… Lekarska greška na dečijoj hirurgiji završila je na ginekologiji. Da se devojčica ne bi reproduktivno unakazila – poslata je na ginekologiju. Kratko rečeno – da mi na hirurgiji ne bi izvadili sve reproduktivne organe, prebacili su me. Tada nisam znala šta to znači, nije me ni zanimalo. Zanimao me samo park koji je bio ispred bolnice i sa nestpljenjem sam čekala da odem iz strašne bolničke sobe. Oko mene su bile samo neke tete i bake. Proganjala me celog života jedna rečenica doktorke koja me je ljubazno pustila da poletim van zidina bolnice pravo na igralište: ,,Draga moja mala, ti si sad mala, ali kad porasteš setićeš me se i doći ćeš ponovo…“. Znala je žena, osećala, videla šta je uradila. Nisam znala ja. Prošle su godine i godine. Više nisam bila devojčurak zaljubljen u parkove igru i lutke, već žena zaljubljena u muškarca. Mislila sam, eto sad ću ja, ovako mlada, sa samo 23, za tren da za zatrudnim, pa u tim godinama se i od poljupca ostaje u drugom stanju! Tako sam se, u stvari, nadala, ali me je, ipak, negde u dubini duše podsetio glas doktorke iz detinjstva koji je ponavljao: videćemo se opet. Nadala sam se da je njena namera bila jednostavna – da na svet donese mog malog anđela, ali mi nešto nije davalo mira. U njenom glasu sam osećala neku bojazan. Neki strah. Neku opomenu. Prolazili su meseci, od trudnoće ništa. Bezbroj kupljenih testova za trudnoću, bezbroj prolivenih suza kad osetim onaj ružni PMS. Počinju različita pitanja, još uvek samo u glavi – zašto NE? Zašto još uvek ne? Ipak, rečenice: Opustite se, to će doći kad se najmanje nadate, samo kruže oko mene i moje glave i ja mislim da moram da se opustim, da je sve do moje lude glave. Tako prođe još par godinica…Brzo. Kao tren. Onda obilno krvarenja i bolnica. Bolnica. Ružna uspomena, baš ružna i na samu pomen te reči. Prva pomisao – spontani. Ipak, u bolnici konstatuju da nije, ne znaju razlog krvarenja….Srećemo se bolnica i ja opet. Nema onog parka koji sam gledala s prozora, ali je tuga ista. Potpuno ista, možda i teža. Kreću različite dijagnoze – pa da li imate vi matericu, da li imate jajnike, da li imate ovo, da li imate ono…a od kad je ovo, a od kad je ono….I na kraju: ,,Ostanite vi kod nas, da ispitamo šta vam je“. Otvaram novo poglavlja u svom životu pod naslovom: Vantelesna oplodnja, Poglavlje 1. Ipak, najpre kažu – vadimo desni jajnik. Vadimo šta? Vrištim u sebi. Pitam je l mora? Kažu mora – cista velika, “zauzela veliko mesto“ na desnoj strani, baš tamo gde je bilo sve ono od slepog creva. Pripremim se za odstranjivanje desne strane, desne duše, desnog jajnika….Kako? Kako se žena sa 25 godina pripremi na tako nešto? U poslednjem trenutku, ipak odustaju od zahvata. U utorak. U sredu sam trebala već biti lakša za jedan jajnik. Kako? Zašto? Eto, nismo baš lepo procenili. (P.S. Povukli su moji roditelji neke “veze” pa su me, ipak, malo bolje pogledali na UZ) I tako ja odoh svojoj kući. Sa oba jajnika. Preplašena i prestravljena instistucijom gde se tako lako upada u tugu, gde se tako lako gube mogućnosti, gde se lako gube jajnici. Za tren. Za dan. Onda nastavljam ispitivanje. Krvarenje je stalo, ali problem ostao. Hajde da proverimo malo te jajovode, da vidimo zašto „to“ ne ide? Posle HSG-a i tzv. “produvavanja” – nova dijagnoza, kažu jajovodi neprohodni, postoje dva hidrosalpingsa! Hidro ŠTA?? Pitam se ja….Zbunjeno tražim po internetu odgovor na pitanje. Otkrivam šta mi se dešava u telu, u telu koje tako mrzim i volim. U telu koje je protiv mene. U telu koje mi ne da da budem mama! U životu sam uvek bila borac, rekoh sama sebi, i to naglas: ne želim sebe ni sad da izneverim! Ne! Ne želim! Postoji li opcija? Postoji! Hajmo tamo. Baš tamo gde je ta opcija. Kaže doktor, mora prvo jedna “mala operacija”, da se vidi da li se može malo otpušiti koji jajovod. Mislim u sebi – još samo to i gotovo! Uvek je u mojoj glavi – još samo to… Polećemo, u igranku bez prestanka. “Mala operacija“ završila se posle 3 sata, i “malom operacijom“ zauvek su zatvoreni jajovodi, zapeckani, klipsovani….kako god. Suština je ista, a suština je: prirodno NJET, prirodno zaboravite, vi ste sterilisani. Kao mačka. kao…. Osećaji koji obuzmu ženu u ovakvim situacijama ne mogu se ovde opisati. Ipak, znaš da imaš opciju pa hrliš ka njoj, jer drugog izbora nemaš. Kada pričam o braku – brak nikad nije bio doveden u pitanje. Muškarac koji mi je oteo srce, stajao je čvrsto pored mene, uvek! Bez imalo sumnje, bez dvoumljenja da li sam i dalje ja ta, ta prava? A u mojoj glavi – lomovi! Jalova žena! I bol…nesnosna bol! Borba sa samom sobom svakodnevna, sa mislima, sa ljubavlju. Bezbroj puta postavljeno isto pitanje – da li da odem i oslobodim ga ili ne!? Može da raširi krila i ode sa drugom, onom ne-jalovom!? Može mnogo šta…bez mene! Ionako samo stvaram probleme! Donosim ih i množim. A onda se javi inat! Inat u ljubavi! Koliko se dvoje mogu jako voleti? Koliko? Imate li vi odgovor na to pitanje? Postoji li merač za ljubav? Vantelesna oplodnja. Poglavlje 2. Sa 29 godina ulazim u prvi proces vantelesne oplodnje još uvek nesvesna šta je to i šta me tamo, iza ugla, čeka. Mislim u sebi potajno – to je to, odeš po bebu, uđeš u ordinaciju, oni ubace bebu i ti izađeš s njom...Eh…Prvi neuspeh pokazao je da nije tako lako. Prva VTO, ja mlada, on mlad…od toga mladi ste, već me je nekako bolela glava. Tri jajne ćelije jedva. Sve tri oplođene duplo! Transfera nema! Da li verujete da su sve žene koje su tada bile sa mnom na klinici otišle kući sa bar nekim embrionom, neke sa jednim, neke sa tri, a neke i imala i za “zamrzivač”? Sve do jedne! Jedino sam ja, bar u toj grupi, otišla kući praznih ruku. U najdublju tugu.. Onda ubrzo i drugi pokušaj, ajmo sad smo jači, sad smo iskusniji…Ponovo ništa. Onda ostavljena od države, tada je država finansirala samo dva pokušaja – moramo sami da se snlazimo za novac i da pokušavamo dalje. Jer ne odustajemo. Život se pretvara u čekanje i pokušavanje. Život postaje VTO. U privatnoj klinici veruju u moje godine, mlada si, tako kažu (opet to kažu), biće to, samo veruj. Odlučim da proverim sve što mogu pre naredne VTO. Sve! Analize, hormoni, krv nekoliko litara na analizu, brisevi i samo brisevi, jedan red na šalteru, pa malo drugi, pa jedna šalteruša, pa druga….Proverim ja tako sve što mogu! I tako navalim da proverim i matericu, ili što bih ja rekla “kućicu za bebu“. To podrazumeva histeroskopiju – dijagnostičku. Samoinicijativno potražim uput za proveru. Pa to je samo dva dana u bolnici i gotovo. Uvek sa tom istom mišlju – još ovo i gotovo je. Imam sve provereno. Odem ponovo u bolnicu! Daa, ponovo se srećemo bolnica i ja. Prilikom te “provere” materice – meni matericu probuše! Budem se iz anestezije – rez po sredini stomaka! Na intenzivnoj nezi. A samo sam došla proverim kućicu! Da, i to se dešava nekom. Možda s ečini nekom tamo, ne meni…ali izgleda baš neko tamo sam ja. Dešava se nekom da mu prilikom rutinskog zahtava probuše matericu. Nakon bušenja materice urađena mi je laparoskopija, pa laparotomija. Zato, eto, rez po sredini stomaka. Mislila sam ono najgore, da li verujete. Znate šta je to. Znam da znate. I tu, baš preko onog reza koji sam već imala, onog kad sam bila mala, sad imam dva reza – jedan preko drugog. Eto, unikat! Skinuli su konce, ali nešto konac ne može da zašije…Prošli su meseci ali nisam odustala. Još jednom kažem sebi – samo upornost vodi čoveka do cilja. Borba! Samo borba. Upornost! Počela sam da nižem procese: jedan pa drugi, pa treći, pa još jedan, pa još jedan…Težak je trenutak kad u laboratoriji dajete krv za TU analizu – da li jeste ili niste trudni. Ruka drhti, kolena klecaju. Kad rezultati stignu, nemate snage da otvorite i pogledate papir. Dešavalo se da osećam bebu, osećam trudnoću, ali papir ipak kaže NE….Papir, ipak, ima pravo. Onda novi problemi – šta bih to mogla da prodam u kući što ima dovoljnu vrednost da se plati beba? Da se plati VTO? Kažu u klinici – samo pokušavajte! Desiće se, ali budite uporni! Uporna sam! Ko kaže da nisam? Mora da je to TAJ pokušaj! Uvek verujem i ne odustajem, ali snage ponekad ponestane. U razmišljanju o novcu ponekad se izgubim. Između VTO, želje, nade, borbe i para. Doguram do 10. pokušaja! Da! Lepo ste pročitali – DESETI. Taj deseti dao mi je prvo sreću, pa onda najveću tugu na svetu. Prvi put nalaz pozitivan. Beta školska. Dve crte na testu. Taj test čuvam i dalje. Taj test odveo nas je do ginekologa koji utvrđuje trudnoću, do bolovanja, onog pravog za bebe, do najradosnijeg trenutka, do otkucaja srca bebe. Do sjajnih očiju i suza radosnica, a onda ono najteže, teže od bilo čega na svetu – spontani pobačaj i kiretaža. Potpuno smo potonuli i ja i on. On, koji stoji pored mene jak kao stena, nije više bio isti od tog dana. Ja koja sam borac, nisam više bila ista od tog dana. Baš tog dana kada su nestale sve nade. I dalje pomislim koliko bi ta beba sada imala – godinu? Dve? Kako bi izgledala? Kako bi hodala? Da li bi me već dozivala? Mnogo više vremena je trebalo ustati posle ovakvog udarca. Mnogo, mnogo više nego posle bilo koje negativne bete! I pitate se da li sam ustala? Da! Jesam. Ustala i nastavila dalje! Do pobede! Do najlepšeg zvuka, do najlepše reči – reči mama! Hvala vam na podršci koju mi pružate, na rečima koje mi dajete, hvala svima vama koji čitate ovo! Znam da sve što radim, sve što sam radila, sve što ću raditi ima smisla. Možda se moja beba još nije rodila, ali sam srećna kad čujem da se rodilo toliko beba zahvaljujući našem zalaganju, našem udruženju. A rodiće se i moja, samo čeka pravi trenutak. I biće poseban. Zabranjeno je kopiranje i preuzimanje dela ili celog teksta bez navođenja izvora DOĆI ĆEŠ PONOVO… was last modified: April 13th, 2021 by Sansa 8 komentari 95 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... KAKO POVEĆATI FAMOZNI AMH – STUDIJA OPCIJA ZA NAPREDNO TESTIRANJE KVALITETA SPERME ŠTITNA ŽLEZDA, HORMONI ŠTITNE ŽLEZDE I NJIHOV... DRUŽENJE U ŠANSI – USVAJANJE DA LI ĆE ME VTO BOLETI? ULTRAZVUK UBRZAVA SPERMATOZOIDE PROLEĆNO DRUŽENJE U ŠANSI POSAO I VANTELESNA OPLODNJA SIGURNOST I POVERENJE – KLJUČ USPEHA BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE DA LI STE DOŽIVELI POBAČAJ? 18. BROJ MAGAZINA ŠANSA ZA RODITELJSTVO NAŠE PALČICE OSMEH U VTO PROCEDURI