NAŠE VTO PRIČE ČUDNA SHVATANJA JEDNOG ČUDNOG “DRUŠTVA” 04/12/2017 Rođena sam na selu u višegeneracijskoj porodici „čudnih“ shvatanja. Roditelji su mi se mladi uzeli (tako je nekako moralo zbog pravila sredine). Ubrzo su moji roditelji dobili mene, bila sam im, a i ostala princeza. Ja sam dobra, ali imam sto i jednu manu, ipak kako oni kažu „mi imamo samo tebe takvu kakva jesi, ni goru ni bolju, i najbolja si nam na svetu“. Jesu bili mladi, ali hteli su još dece i mama je zatrudnela. Višegeneracijska porodica je bila protiv te trudnoće iz nekih razloga i mama je morala da abortira u nekom trećem mesecu i to blizance. Tek kada sam odrasla čula sam tu priču i poželela da baš ja jednog dana imam blizance koji će meni biti princeze ili prinčevi, kao što sam ja svojim roditeljima. To je za njih priča koja je završena, ipak to je za mene ostala želja – da i njih usrećim, ali i sebe. Pomisao na blizance mi je nešto ravno savršenstvu. Kao jedinica uvek sam bila sama i volela sam decu. Kasnije sam želela da upišem i fakultet (nisam ga nikad završila) kako bih radila sa decom. Kada bismo išli na neka slavlja gde ima nestašne dece, mene su terali da ih umirim i meni je uspevalo, bez problema. Verovatno zbog sredine nisam ni razmišljala o udaji pre 30.godine, a i nije bilo ni osobe koja bi me zainteresovala. Tek u svojoj 39. godini upoznajem svog sadašnjeg vanbračnog supruga. On je osoba koja takođe voli decu, koja pre toga nije bila u braku i koja sada ima 48 godina (a ja sada 44). Spojile su nas najviše godine. Naravno, ima tu ljubavi, ali to nije ona ljubav pubertetskog tipa gde ne možete jedno bez drugog. To je nešto malo drugačije. To je neko poštovanje i razumevanje ( moram reći u ipak ograničenim količinama). Udala sam se, živim na selu u kom je mentalitet na nezavidnom nivou. Zabavljali smo se kratko i odlučili smo da živimo zajedno kako bi stvarali svoju porodicu. Dogovor je bio da ja živim kod njega gde nećemo imati kontakta ni sa njegovim ni sa mojim roditeljima. Ne u smislu da ih se odreknemo već da sve što budemo hteli u životu mi sami odlučimo. Negovi roditelji žive na stotinak metara od nas. Desilo se to da sam prirodnim putem zatrudnela u 39.godini. Meni je to bilo „čudo Božije“ jer ja imam nekoliko mioma, a odnosi su nam svedeni na minimum minimuma. Kada žena nije upućena, obrati se ginekologu posle kašnjenja menstruacuje i ne zna apsolutno ništa. Ja sam tada imala „lepe godine“ i verovatno je bilo neophodno da se bar brzinski odrade hormoni kako bi se, možda, trudnoća zadržala. Nisam lekar, ali kasnije sam saznala da su mi hormoni štitne žlezde ok, ali ka gornjoj granici a da u trudnoći rastu i možda je trebalo nešto preduzeti. Sve se završava poznatim nam svima missedom, odsustvom rada srca i sledi kiretaža. Objašnjeno nam je da je pogrešan spoj gena i da je to tako, ali bez konkretnog dokaza da jeste tako. Više je to ličilo na priču „u 90% slučajeva to je tako, pa je i kod tebe taj slučaj“. Ok, nisam lekar, možda i jeste tako. Nisam očekivala da me bilo ko teši, čak nisam tada ni bila svesna šta se dešava tako da sam psihički to baš izgurala. Ono što me je pogodilo je otac mog supruga koji je prosvetar, biolog, osoba koja bi trebalo da baš nađe prave reči ili da ne kaže ništa. Ipak, on me ubeđuje da je to moralo tako i šta sada? „Ma dete, ko dete – možete da ga imate , a možda i ne, zar je bitno?“. Možda grešim u zaključcima, ipak kasnije okolnosti su me ubedile da ne grešim. Suprugova plata nije nikakva, a ja sam nezaposlena. Moji roditelji žive od 7000 dinara mamine penzije. Suprugovi roditelji su u veoma dobroj materijalnoj situaciji. Nisu milioni u pitanju, ali za naše uslove penzija bivšeg direktora sa punim stažom i gospođe sa sa fakultetom i punim stažom sa vrlo lepom ušteđevinom je ipak cifra kojom se problem može rešiti. Rekoh 39. godina života, tada je starosna granica preko Fonda bila 40. godina i imala sam ja tu vremena da pokušam bez dodatnog novca. Najveći problem je bio u tome što sam samo ja videla da postoji problem, ali ne i suprug. Ukoliko nema odnosa pa čak da imam i 20 godina – trudnoće neće biti. Naravno da sam suptilno pokušavala da skrenem pažnju. Odgovor je bio: „Preteruješ! Sve je u redu…“. Krenula sam sama do ginekologa da proverim da li postoji neki problem kod mene (negde nakon 2 godine od svega toga). U godinama smo, nismo sigurno perfektni i sigurno da postoji neki problemčić. Sve je bilo ok dok nismo stigli do spermograma i spermokulture. Naravno da nismo buržuji i da nam je najjeftinije preko zdravstvne, ali zdravstvo je takvo kakvo jeste i mora se proći kroz zakazivanja i procedure. Sve sam ja to zakazala za supruga, nije mi bio problem da bih na kraju dobila odgovor: „Ne pada mi na pamet da se ja šetam po lekarima i da mi oni tu pričaju svašta!“. Još jedan šok. Tipičan balkanski sindrom koji udara na muškost. Tu sam i ja zastala, jer stvarno šta ja dalje da radim sama? Za dete su potrebne dve osobe. Stala sam. Tek ove godine na TV-u je bila emisija u kojoj su gostovali predstavnici Udruženja Šansa za roditeljstvo. Slučajno je suprug naleteo na Tv emisiju menjajući kanale. Tako je lepo „narodskim“ jezikom objašnjeno sve sa akcentom na to da vreme leti i da ako se zakasni tu je kraj. Ta emisija ga je naterala da se zainteresuje. Odmah sam ja nabavila sve što treba, uput za Narodni front, otišla tamo i dobila neke informacija (moram reći šture). Urađena je prohodnost jajovoda, jedan je ok, drugi slabije prohodan, ali ne neprohodan (bar tako kažu) i predložena mi je inseminacija. Milion papira, što mi opet uz dobru organizaciju nije bio problem. Iznenadila sam se da za mušku osobu ništa nisu tražili, samo ime i prezime bez provere da li je stvarno to ta osoba. Inseminacija nije uspela, a i bilo bi čudo i da jeste. U 5 do 12 mi kažu da treba da primim stop injekciju, ja nisam iz Beograda, ne nosim sa sobom 100 eura, pojma nemam gde se nalaze apoteke…. Šok! Uspela sam i to da sredim, slučajno naletim na apoteku blizu bolnice, prodavali su injekcije na komad, skrpim poslednji dinar iz novčanika i primim ja to na vreme. Odlazimo na sam postupak, ne zamerite na ironiji, ali valjda sam ja nežno žensko stvorenje (plus sam toliko sitne građe i sva nejaka kada me neko pogleda), međutim bilo je obrnuto. Gospodinu je problem da da uzorak sperme jer uslovi nisu kao u „američkim filmovima“!! Radno vreme im ističe, a ja čekam do besvesti da se pojavi ta sperma, naravno u šoku opet. Jedva je on uspeo. Sledećeg dana ista priča. Kažem, i da sam imala 20 godina od tolikog stresa ništa ne bi bilo. Posle procedure provere prohodnosti jajovoda, koja se radi pod anestezijom igde pre izvođenja iste nije dozvoljeno da se jede prethodnog dana, dočekana sam od strane svekra i svekrve bez onog obaveznog pitanja: „Kako si? Kako je bilo?“ Ne bavimo se profesionalno poljoprivredom ali imamo neku bašticu. Ipak, dok ja čekam rezultate inseminacije gde nije preporučeno da se rade fizički teški poslovi tih nekoliko dana jer neka šansa ipak postoji, moj svekar me dočekuje sa pričom kako on ne može da odradi nešto u bašti i da je to moj posao! Fizički težak posao (kopanje nekih rupa) je moj posao u tom momentu?! Naravno da sam odbila i bila najgora snaja na svetu. Prokrvarila sam, dobila sam – znači ništa. Odem ponovo u Narodni front da vidim šta dalje. Rečeno mi je da mi je jedino rešenje vantelesna oplodnja jer u mojim godinama prirodno neće ići. Obrazloženo je to debljinom opne jajne ćelije koju spermatozoid ne može da probije i da je VTO jedino rešenje. Hajdmo dalje. Prvo razgovor sa suprugom, navodno pomoći će nam njegovi roditelji, prodaće se nešto, kredit i svašta još. Kontaktirala sve klinike tražeći najjeftiniju. Neinformisanost. Nisam znala kako ide procedura – da je potrebno pratiti proces i još mnogo toga. Imam rođake u Beču koji su bili spremni da pomognu, tako da sam se odlučila za Prag jer bi me rođaci vozili do tamo (bila bih kod rođaka smeštena, uštedelo bi se), jer su dobri su stručnjaci i još puno toga. Presudni su bili sledeći pokušaji jer sam očekivala da će biti više folikula i jajnih ćelija, a svaki sledeći pokušaj u Pragu je koštao 500 evra što je vrlo prihvatljivo. Super je ta komunikacija sa njima funkcionisala, dobila sam spisak terapije, pa hajde da se i tu malo uštedi. Pošto sam studirala u Novom Sadu imam dosta drugarica koje govore mađarski. Odradile su one meni prevod, a ja sam kontaktirala sve moguće apoteke i zaista jeste dosta jeftinije, a ja sam želela da uklopim dolazak mog dede iz Beča baš sa kupovinom lekova. Na žalost, kada je on trebao doći zavladala je nestašica. Deda mi je poklonio 400 evra kako bih ja mogla sama da kupim sve to ovde. Na žalost dobili smo samo jedan folikul sumnjivog izgleda, pa smo tako zajedno, suprug i ja, odlučili da odustanemo. Sada stojimo na početku. Pomenuti novac od svekra i svekrve s početka ove priče se ne pominje, a ja imam utisak da je to bila samo „šarena laža“. Suprugovi roditelji me ne podnose, ja ne spadam u osobe koje bi lečile njihove zapovedničke komplekse iz vremena direktorovanja. Neću reći da je u pitanju nasilje, ali ići za nekim i nalaziti mu mane, tačnije uhoditi ga i pretiti mu u lice kako ovo ili kako ono ne valja nije u redu. Suprug i ja se skoro i ne viđamo jer je čitave godine njegovom ocu potrebna nekakva pomoć. To uopšte nije pomoć već ubijanje dosade ali mu u tom ubijanju dosade treba pomagač i društvo. Nažalost, suprug i ja se sve više udaljavamo, a uopšte nismo loš spoj. Nije idealno, ali je vrlo korektno (ako se izuzmu svi pomenuti detalji oko VTO). Ne mogu reći da sam se pomirila sa time da nikada neću postati majka jer još uvek postoji nada. Nada u vidu kontakata raznih estradnih zvezda od kojih sam tražila novac, nada u vidu Ivana Ivanovića, nada u vidu odlaska preko na 3 meseca da zaradim na crno te pare, nada u nade, eto. Žao mi je što san o blizancima ostaje san, do daljnjeg, što je tolika ljubav prema deci prerasla u to da ih zaobilazim jer ću se rasplakati kada na ulici vidim bebu…. Brojim još malo dok mom biološkom satu ne otkažu „baterije“, dala sam sebi rok dokle ovako, pa ako se i dalje bude čekalo uz poniženja a ne konkretnu stvar, baš kao jedinica koja je navikla sve sama, naći ću neko rešenje. U svoje ideje ne sumnjam samo molim Boga da vreme bude na mojoj strani. ČUDNA SHVATANJA JEDNOG ČUDNOG “DRUŠTVA” was last modified: November 11th, 2023 by Sansa 0 komentara 21 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA