NAŠE VTO PRIČE BITKA ZA BEBU JE BORBA KOJA NE MOŽE I NE SME DA SE IZGUBI 18/11/2017 Mnogi ljudi, tokom života, prolaze kroz razna iskušenja. Bore se da završe fakultet ili visoke škole, trude se da nađu dobro plaćen posao, reše stambeno pitanje, odu u inostranstvo. Nijedna borba nije tako teška i zahtevna, kao borba za potomstvo, borba za bebu. To je bitka koju mladi ljudi, bračni parovi ne smeju da izgube. Neko do bebe dođe lako i brzo, ali je sve više parova u Srbiji koji do bebe moraju da dođu dugogodišnjom borbom, često i izvan granica njihovih ljudskih i materijalnih mogućnosti. Mirjana i Boban Rakić su primer ljudi kojima se upornost isplatila. Upoznali su se i zabavljali godinu dana. Kao kruna ljubavi, usledilo je venčanje 20. februara 1999. godine. Mladi, srećni, puni života, Mirjana u 27-oj, a Boban u 29-oj godini, želeli su bebu odmah …Posle medenog meseca dana počinje pakao, izazvan bombardovanjem. Bezbrižan život i ljubav mladih supružnika prekidaju sirene, šok, stres, strah, uranijumske rakete, naleti aviona, bombe od po nekoliko tona. Mržnja i zlo je jače od ljubavi, Mirjana ne ostaje trudna. Nakon šest meseci braka, tokom, po sve nas, tragične 1999. godine, Mirjana i Boban odlaze kod ginekologa. Počinje strah, sumnja da nešto nije u redu… – Uradili smo sve analize, one pokazuju da je sve kako treba. Lekari poručuju, opustite se i biće bebe… Uključuju lekove, po neki klomifen, pregnil da se potpomogne začeće. Umesto dolaska bebe, počinje hod po mukama i bitka za BEBU Mirjana i Boban osluškuju svaku reč na ovu temu. Idu od nemila do nedraga, od travara, nadrilekara, do baba i lekara… Svi poručuju isto, sve je u redu biće dece, samo budite pozitivni i uporni. Prolaze dani, meseci, godine. Umesto da su sve bliže cilju, da se raduju bebi, taj cilj im izgleda sve dalje … – Živimo u maloj sredini, kaže Mirjana. – I kao i svuda u unutrašnjosti, dobili smo bezbroj pitanja. Gotovo pri svakom susretu, ljudi vas pitaju, da li ima nešto novo, pa šta čekate, pa kad ćete? To vam je kao da vam sipaju so na živu ranu. Na svakom susretu prijatelja govori se o njihovim bebama, a vi ćutite. Bol je uvek sve jači. Tišina u kući sve teža. Od iskrenih pitanja, brige iz sažaljenja, što je najgori osećaj… Šta im vredi, vole se, vredni su, slažu se – ali nemaju decu. Svaka menstruacija znači i bezbroj preplakanih dana i noći, spuštanja glave i skrivanja pogleda pri pitanjima na koja nisam imala odgovor.Čitala sam, istraživali smo, tražili odgovore, uradili bezbroj analiza, dve laparoskopije histeroskopiju.Ma malo je prostora, da ih sve nabrojim. Kreću inseminacije i opet ništa. 2007. godine krećemo u još odlučniju borbu. Prijavljujemo se za prvu vantelesnu oplodnju o trošku zdravstvenog fonda. Duge liste čekanja, naporne procedure. Dolazimo najzad na red 2oo8. godine. Odlazimo u Beograd rešeni da uspemo. 45 dana živimo u prestonici. Spremamo se. Mislim da je ta prva bila najoptimističnija, ali i najteža zbog neuspeha. ŠOK. Beta je negativna… ŠOK… Šta dalje…Načelnica sleže ramenima. Tako je, kako je, uspešnost je 3o posto, više sreće drugi put. Totalni psihički pad. Kako se vratiti kući, kako krenuti dalje, kako objasniti svima koji su posle 9 godina iščekivali pozitivne rezultate. Dosta vremena je trebalo da se psihički konsolidujemo i krenemo dalje. Suprug je bio uz mene, ali kao i svaki muškarac, prepušta meni odluku šta dalje.Krećemo u novu borbu u septembru te iste godine. Opet neuspeh, ponovo beta negativna. Više nema pomoći države, suočavamo se i sa finansijskim problemima. Treba obezbediti najmanje 3ooo evra za jedan pokušaj. Mučimo se, radimo sve i svašta, idemo sve iznova, treća, četvrta, peta, vantelesna. Prolazimo kao kroz krugove pakla. Ništa, negativne bete… Novembra 2010. godine, šesti pokušaj. Beta 472! TRUDNA SAM! Mojim mukama došao je kraj… Blizanačka trudnoća, lebdimo od sreće. U 7. nedelji počinje krvarenje… Hematom. Ležim na humanoj reprodukciji u Višegradskoj…U 9. NEDELjI GUBIM JEDNU, A U 10. NEDELjI I DRUGU BEBU. Čini mi se da umirem sa njima… Bilo je strašno…. I sad suze naviru na oči. Ustajem, ponovo bukvalno, dižem se iz pepela, tada još čvršće rešena da uspem. Zaklinjem se da neću odustati dok sam živa …2011. godine još dve neuspešne vantelesne oplodnje. 2012. u maju opet ništa…U avgustu kasni mi menstruacija, uradim beta test… TRUDNA SAM. Našoj sreći nema kraja. Na pregledu sve u redu za dve nedelje počinje krvarenje gubim bebu….Pokušavam da skratim priču, ali prosto je nemoguće. Ne umem, možda, da opišem i dočaram svaku bol i povremeno sreću, ali ,verujte, pamtim svaki pregled svaku injekciju svaku suzu. 2013. godine iznenada mi umire otac. E tada mi se svet srušio… Stala sam. Godinu dana nisam bila ni živa ni mrtva, oplakivala sam oca, sebe, svoju sudbinu… Mislim da mi je to bio najgori period u životu. Na godišnjicu smrti oca, na njegovom grobu, odlučujemo da nastavimo borbu gde smo stali. Odlazimo na DESETU vantelesnu. Šta reći, što već nismo? Aspiracija super prolazi, vraćaju mi tri embriona. E, onda kreću dani najteži u celom postupku. Čekanje, nade, sumnje i strahovi. Da li da ležim ili ne, počinje da me boli stomak, sve jače i jače. Svakog časa očekujem neuspeh. Ali ajde, da vidimo tu betu. Odlazimo na test 12. dana. Čekanje je najgore i najteže u celoj našoj borbi. Rezultat u 18 sati. Zvoni telefon. Po prvi put suprug se javlja i po prvi put ne vidim ništa na njegovom licu… Kao da je večnost prošla.. Pita me, šta misliš… Ne mislim ništa, rekoh, govori pa da se završi i ova agonija.. A stomak samo pulsira. Kaže, TRUDNA SI… Beta 400. Vrištim, plačem, drhtim, mislim da sanjam, grlimo se, ljubimo. A onda tajac, šta ako opet bude ko sa predhodnim trudnoćama. Stišavamo emocije istrasti. Krećemo korak po korak, do kraja. Trudnoća je bila rizična, ležala sam skoro sve vreme u Višegradskoj… Skoro da nisam disala, dani su sporo prolazili… Prvi ultrazvuk. Dva bepca, jedan nema srčanu reakciju. Druge analize sve dobre. Spremamo se za amniocentezu, a u 18. nedelji odustajemo zbog kontrakcija i radimo test. Stižu rezultati sve je u redu. Nosim „sina Miladina“, tako sam mu tepala. Nižu se ultrazvuci, pregledi, prolaze dani…U 30. nedelji skraćuje se grlić, preti prevremeni porođaj. Samo da što duže izdržim – 29.06.2015. u 4 ujutru puca mi vodenjak, porađam se u 14.10 u 34. nedelji. Suprug Boban me sve vreme bodri, ne plači, STIŽE NAŠ NOVAK. Posle porođaja intenzivna nega, pitam kako je moj sin Kažu dobro je stabilno u inkubatoru i to je sve. Ne znam kako da opišem te trenutke. Utrnula sam od straha. Opet čekanje. Imao je dva kila prikačen na sve moguće aparate, u inkubatoru. Borio se za život i on, isto, možda i više, nego ja za 16 godine borbe za bebu. Posle par dana mogla sam da ga pomazim po ručici… Eh, sreće moje.Posle 12 dana izlazi i inkubatora i 23. jula odlazimo kući. Sve vreme u porodilištu sa nama Noletov anđeo čuvar, pedijatrijska sestra iz Paraćina, Sarica naša. Skromno smo proslavili njegov dolazak kući jer nam je tako rečeno… Mali je… Virusi vladaju, zaštitite ga.Ostajemo sami suprug i ja sa njim. Gledamo se, gledamo njega. Da li diše, da li se pomera, da li ćemo umeti da ga čuvamo? Ja razdražljiva, a suprug jači nego ikad… Prva njegova godinica teška… Kontrole… Pregledi…Da li će da čuje, vidi, priča, hoda. Uvek sve u redu i hvala Bogu sve je to sada iza nas. Novak sada ima 2 godine i 4 meseca.I nije što je naš, ali je stvarno dete kakvo se samo poželeti može. Pitamo se kako smo uopšte tolike godine živeli bez njega? Grlimo ga, ljubimo po celi dan i razmazili smo ga, ali neka, neće uvek biti dete. Proslavili smo krštenje, prvi i drugi rođendan, uz pesmu i prijatelje. Imamo dosta godina, ja 46, suprug 48. I mislim da smo dobri roditelji i da je Nona bombona, srećno i zdravo dete! Ženama koje se bore za bebu, poručujem samo jedno: jedno znam sigurno, opet bih se borila i sve izdržala da dođem do cilja i sreće, bebe naše! Izvor: novostidana.rs BITKA ZA BEBU JE BORBA KOJA NE MOŽE I NE SME DA SE IZGUBI was last modified: August 18th, 2018 by Dragana 0 komentara 52 Facebook Twitter Google + Pinterest Dragana MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA