NAŠE VTO PRIČE A MI MUŠKARCI? 10/09/2017 Sa njom se dosta toga promenilo. Život mi je okrenula a mene promenilia. Zavoleo sam je jako. Onako kako samo muškarac može da voli ženu do srži. Nismo ni razmišljali i deci. Želeli smo da se volimo i budemo zajedno. Nikada nisam ni poželeo drugu ženu, voleo sam samo nju i želeo sam je pored sebe za ceo život. Pre braka pazili smo da ne ostane u drugom stanju jer nismo želeli decu, nekako smo čekali da počnemo da radimo na tome čim se uselimo u naš stan. Odvojili smo sobu za dete i popunjavali je, za sada, nebitnim stvarima- dok ne dođe pravo vreme. Kada smo prvi put vodili ljubav bez zaštite, shvatio sam koliko je lako napraviti dete. Čekali smo rezultate testa za trudnoću i kada je rezultat bio negativan smejali smo se do suza misleći kako smo samo naivni. Pa zar se posle jednog nezaštićenog odnosa pravi dete? Nikako. Bacili smo se na ljubav i vredno radili na pravljenju deteta. Ona je čekala svaki ciklus sa nestrpljenjem, govoreći da je baš ovaj TAJ i da oseća da je sada trudna. Svaki mesec postao je isti. Jedna crta na testu. U njenim očima video sam bol i patnju, krivila je sebe neprekidno a ja nisam umeo da je utešim. Nisam znao kako se to radi. Gledali smo druge parove kako opremaju sobe za bebu, kako guraju kolica, kako prave prve rođendane i osećao njenu bol. Nisam gubio nadu, ali je ona počela da posustaje. Istraživala je stalno nešto po internetu, pila neke čajeve, neke suplemente, i često kupovala testove za trudnoću. Seksulani odnosi pretvorili su se u tempirano fizikalisanje. Ma koliko ja to nisam hteo-ipak je tako bilo. Žurili smo kući da odradimo to jer su to njeni plodni dani. A posle smo čekali. Prolazile su godine. Bebe nije bilo. Ona je išla kod genekologa vrlo često. Stalno je radila neke analize. Krivila sebe i dalje. Ni jednom nisam posumnjao da se može desiti da ja imam neki problem. Moji roditelji, njeni roditelji, tetke, babe…svi su stalno pitali: Kad će beba? Niko nije znao koliko to u stvari i mi želimo. Krili smo sve. Svaki odlazak kod lekara, svaku analizu smo radili sami u tišini. Ona je davala sebe potpuno, ja sam je pratio, nekako kao zombi u bolničkim hodnicima. Kada smo utvrdili da je sa njom sve u redu, morao sam ja da uradim TAJ nalaz spermograma. Pobogu! Razmišljao sam kako je neprirodno raditi uopšte takav nalaz pod takvim uslovima. Ipak, zarad njenih očiju skupio sam snage i naterao sebe na ovakav, za mene tada, pravi junački poduhvat. Rezultate sam čekao vrlo mirno. Ne razmišljajući puno o mogućem problemu. Mislio sam kako mnogi parovi rade na detetu tako dugo, jednostavno se desi to samo od sebe onda kad treba. Stigli su rezultati i ja od svega toga pamtim samo tu strašnu reč-azospermija. Sećam se i izraza lica lekara koji mi je govorio o dijagnozi. Dok sedimo i čitamo rezultate, iz ko zna koje po redu laboratorije, ona me uverava da će sve biti u redu, da postoji rešenje a ja jedino mislim o tome gde sam u stvari pogrešio i koji je tačno faktor uticao na to da baš ja budem taj koji ima ovu dijagnozu u rukama. Krivio sam sebe, jedino sebe za sve, ne razmišljajući da faktora ima više. Taj osećaj me teško prolazio. Otrčao sam kući i besomučno guglao o tome. Besomučno. Nisam spavao nekoliko dana jer sam želeo da otkrijem što više o tome. Sada sam ja pretraživao, uzimao suplemente, čajeve, grickao orahe i ostale podobne plodove. Navike sam menjao ali misli su se nizale. Nisam više mogao da je gledam na isti način. Ona je bila nekako zdrava, jedra, čila, plodna. Ja sam bio taj koji nije mogao da joj da baš ono što joj treba. Dete. Počela su ispitivanja od strane lekara, analize još teže i mukotrpnije. Sve mi je delovalo strašno i teško. Mučno. Gubio sam volju za detetom nekako tiho. Udaljavao se od nje iako ona to nije želela. Borio sam se sa sobom teško i jako. Držala me u životu njena ljubav. Pitao sam se često šta me tačno drži u životu, šta me održava – ljubav prema ženi koja spava pored mene ili ljubav prema nerođenom detetu? Želeo sam i ja dete, želeo sam da ona bude trudna, da joj udovoljim i da joj pomažem, da zajedno činimo sve kako bi od deteta postao čovek, da ga zajedno vaspitavamo. Odjednom se stvorila tolika misao ispred mene da sam ja samo, i jedino, video svoju neplodnost, svoj poraz i svoj usud. Propitivao sam se šta sam radio ranije, koliko sam pio, šta sam jeo, da li sam nosio tesne pantalone i da li me nekad neko udario u međunožje? Da li je to od bombardovanja? Možda od hrane? Nisam mogao da verujem i da se pomirim sa činjenicom da moja muškost nije muškost. Nisam mogao da vodim ljubav s njom više. Činilo mi se kao da sam je izneverio i na neki čudan način napustio. Razmišljao sam o tome da je prepustim nekom plodnom muškarcu, da je oslobodim sebe, da je predam u ruke nekom ko će imati 20 miliona spermatozoida. To mi je izgledalo kao pravo bogatstvo. Najteže mi je bilo kad je vidim sa decom, sa bebama. Ja sam joj to oduzeo. Zar ne postoji način da nešto uradim? Dani su sporo prolazili, meseci još sporije. Ona je uvek bila tu i nikad me nije ostavila. Nije me gledala drugačije. Pustila me da shvatim da je tu. Da će biti tu.Uvek. Rodila se nova nada. Spremali smo se za prvi proces vantelesne oplodnje. Uz malo mog truda i dodatnih testova, analiza, briseva, operacija sve je počelo kako treba. Uz nekakve zamrzivače, biopsije, TESE…Sve sam redom proučavao i držao se svih uputa. U lekare sam gledao kao u bogove koji mogu da me dovedu do sreće. Do bebe. Do njene sreće. Do naše sreće. Do njenih nasmejanih očiju. Promenili smo nekoliko klinika, putovali po Evropi ne zarad turizma, već zarad oplodnje. Sve što sam zarađivao, sve što je ona zarađivala davali smo lekarima…I dalje dajemo. Imali smo 5 postupaka vantelesne oplodnje. Ni jedno dete. Nadamo se da će sledeći postupak biti baš taj. Onaj pravi. Samo da prikupimo još malo para. Pripremićemo mi onu sobu koju nam služi sada kao ostava. Hoćemo. Hoću ja. Sve zarad njenih očiju. A MI MUŠKARCI? was last modified: November 13th, 2019 by Sansa 0 komentara 48 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE NAŠE PALČICE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA