NAŠE VTO PRIČE JA SAM 42+… 24/07/2018 Kad sam ušla na odeljenje ginekologije u domu zdravlja oko mene su sedele samo žene koje su trudne. Prvo pitanje medicinske sestre bilo je-da li sam i ja trudnica? Odgovorila sam joj tiho da nisam. Pogledala me od glave do pete i stavila moju knjižicu na kraj. Oštro je rekla – niste trudnica i nemate zakazano, prema tome – čekate! Ok, nisam trudnica. Ok, čekaću. Ok, moja knjižica je poslednja i ok-nemam zakazano. Mnogo je to informacija za nekog ko je došao da utvrdi zašto nije u drugom stanju već tako dugo i za nekog ko bi želeo da bude trudnica. Kada sam posle nekoliko sati čekanja ušla u ordinaciju doktorke, počela je sa opštim pitanjima ali sva su se svodila na upitni pogled-Zašto si, bre, ti došla? Šta tačno želiš? Nisam imala odgovor. Imala sam 42 godine u knjižici i mnogo pitanja i mnogo informacija da joj pružim kao objašnjenje, a ona ni malo strpljenja jer, je l, ja nisam trudnica i nisam hitan slučaj. Ništa me ne boli? Nigde ne krvarim? Ne porađam se?Nemam hitan prijem u bolnicu? Kad je konačno shvatila poentu mog dolaska, prvo pitanje koje mi je uputila bilo je – Šta ste čekali do sada? A onda je usledio monolog koji sam slušala i mahala glavom, a sve se svodilo na ovo: žene imaju biološki sat koji otkucava brzo a moj je već otkucao svoje. Nije njena briga da mi nađe partnera i nije njena briga da me sada upućuje u 42.godini i da rešava ono što se ne može rešiti, u stvari ono što sam ja zakuvala !! Htela sam da joj objasnim, sve potanko i temeljno, ali sam videla da nema vremena za slušanje pa smo se bacile na posao. Zakazala mi je ultrazvuk, dala spisak hormona koje treba da uradim i uredno lepo i fino izbacila iz ordinacije. Bar sam se tako ja osetila. Za nju je to bio još jedan karton u nizu – bez lika, bez oblika, bez emocija Ispred ordinacije stajao je buljuk trudnica, doduše neke su sedele, ali većina je stalaja i gledala nemo u mene, malo besno, videla sam. Šta ja sad tu zauzimam njihov red? Ulazim i dugo se zadržavam dok one stoje i čekaju! Na šta bre to liči? Činilo se kao da im je svaki minut večnost i trudila sam se da to razumem ali nikako nisam mogla. Za mene su one bile žene sa ostvarenim ciljem, blagostanjem, žene koje uživaju u trudnoći, žene koje maze stomak i kod kuće traže određenu hranu jer im se baš to jede. Ja sam bila u toj čekaonici neka tamo žene koja nema stomak i koja verovatno ima desetogodišnje dete kod kuće. Nije bilo tako. Ni nalik. Posle studija želela sam brak i porodicu, decu. Imala sam dugogodišnju vezu i ta veza se nažalost odjednom naprasno završila tako što je on negde na poslu pronašao drugu žensku osobu sa kojom je imao paralelnu vezu skoro godinu dana. Kada sam saznala, a zamislite saznala sam od njega lično, ništa mi drugo nije preostalo već da se pomirim s tim da više nećemo biti zajedno. Trebalo mi je mnogo vremena da to prebolim, a vreme je neumitno prolazilo…nisam mogla da ga zaustavim, a u tim trenucima ni najmanje nisam pomišljala na biološki sat i broj svojih jajnih ćelija. Želela sam da prebolim. Sa mnom nije želeo decu, Često je govorio – imamo vremena, ne još, polako, čekaj malo…I ja sam čekala. čekala sam njega da odobri trudnoću, a on nikako nije hteo. Nakon te bezuspešne veze, on se oženio baš tom ženom iz kancelarije i dobili su dvoje dece. Jedno za drugim. Ponekad sam ih sretala. Ja sam i dalje bila sama. Glumila sam sreću kad god bih im se javila, a kasnije bih plakala. Dugo. Niko nije bio kao on. Baš niko. Onda sam počela da se zadovoljavam vezicama i uspehom u karijeri. Tu i tamo bi naišao neko vredan pažnje ali niko vredan braka i dece. Niko to, čak, nije ni želeo. Kada bih spomenula decu i rađanje nekako bi se čudom udaljili, nestajali, ili čak govorili direktno – nisam ja još za to. Probudila me najbolja drugarica ujutru u 9h na moj 40.rođendan. I dalje sam bila sama, uspešna, puna uspomena sa putovanja i raznih izlazaka, ali sama. Probudio me njen glas koji je govorio – Ejjj, pa sad imaš 40!! To su, bre, neke godine! Blago tebi, niko te nije nervirao, izgledaš bolje neko ikad, proputovala si, ni od koga ne zavisiš…ma briga te! Kao grom su me pukle njene reči po sred čela. I dalje sam sama i dalje ništa od porodice i dalje ništa od bebe! Dala sam se u brzu potragu. Intenzivnu. Jer ona me je probudila iz dubokog sna. I ona i mojih 40 godinica. Došlo je vreme-daj šta daš. Upoznavali su me sa raznim tipovima – razvedenim, samim, mladim, starijim, lepim, ružnim…Ma to je bio pravi cirkus. Osećala sam se kao da nosim svoj hormonski status u torbi i tražim plodnog muškarca! Niko mi se posebno nije sviđao, osim jednog muškarca koji mi je nekako odgovarao. Divila sam se ženama koje su našle ono što su tražile baš kada je bilo pravo vreme. Eto ja nisam. Pa šta? I šta sad mogu? Ne mogu da vratim taj prokleti biološki sat i ne mogu da vratim njega koji je otišao i ostavio me. Moj život nije vaš život. Ovakav mu je bio put. Baš ovakav. I tako je taj gospodin “nedovoljno pravi ” ispunio neka moja očekivanja. Imao je brak iza sebe i dvoje dece. Nije mi smetalo. Nije to neka ljubav, ali guramo, razumemo se..Razume on i shvata moju potrebu za porodicom ali on već ima porodicu i decu pa nije to baš tolika podjednaka želja. Ponekad mi i sam kaže – ma šta će nam, vidiš koliko brige sa ovim mojim…. Posle dve godine zajedničkog života i negativnog testa na trudnoću – poželeh da odem i vidim kako stojimo. Sve ovo sam htela doktorki da ispričam. Znala sam, nekako, da će prvo pitanje biti – Šta ste do sad čekali? Možda nije bilo vremena da njoj ispričam ali eto ispričala sam vama… JA SAM 42+… was last modified: May 6th, 2020 by Sansa 1 komentar 52 Facebook Twitter Google + Pinterest Sansa MOŽDA TE ZANIMA I OVO... NAŠE PALČICE BEZ SVIH MOGU, BEZ NJE NE MOGU KRATKA PRIČA – SUŠTINA BORBE ŠEST GODINA KASNIJE – MATERICE UŽIVAJ DOK NE DOĐU DECA! OTVORENO PISMO OSOBAMA SA AZOOSPERMIJOM KADA SNAGE PONESTANE… MOJE IME JE STRAH ČEKAJUĆI NJU NAŠ PUT DO RODITELJSTVA KROZ USVAJANJE PISMO BUDUĆNOSTI NASTAVAK NAŠEG PUTA KA USVAJANJU MOJE MISLI U IŠČEKIVANJU NAREDNOG POSTUPKA NEMOGUĆE POSTAJE MOGUĆE, AKO DOVOLJNO ŽELIŠ ČAROBNICA I MOJA VERA